Kaljivost

Kaljivost čelika nije uvijek precizno određena normama, već se prema Europskoj normi određuje samo kao sposobnost pretvorbe u martenzit. Rastavljanjem pojma kaljivosti na pojmove zakaljivost i prokaljivost, moguće ga je bolje odrediti. Zakaljivost se odnosi na veličinu tvrdoće koja se može postići na površini čeličnog predmeta, a prokaljivost na sposobnost postizanja jednoličnog toka tvrdoće po presjeku predmeta. Dakle, čelik će biti potpuno prokaljen ako je u svakoj točki presjeka maksimalno zakaljen, odnosno ako je svaka točka presjeka kaljena (gašena) natkritičnom brzinom ohlađivanja, te je tako u svakoj točki postignuta mikrostruktura s najvećim mogućim udjelom martenzita.

Za zadanu šaržu čelika, tj. za zadani kemijski sastav, prokaljivost ovisi o brzini hlađenja i veličini predmeta. U općem će se slučaju kod različitih vrsta čelika, bolje prokaliti oni čelici koji imaju dulje minimalno vrijeme inkubacije. Trajanje inkubacije ovisi o vrsti i o stupnju legiranosti čelika. Svi legirajući elementi, osim aluminija i kobalta, djeluju na produljenje inkubacije u odnosu na ugljične (nelegirane) čelike. Osim stupnja legiranosti, na prokaljivost čelika utječu i veličina kristalnog zrna, segregacije, neotopljene nečistoće, karbidi, nitridi itd. Zbog nevedenih se čimbenika ne može govoriti točno o prokaljivosti neke vrste čelika, nego samo o prokaljivosti zadane šarže čelika.^[1]

Postoji nekoliko metoda određivanja prokaljivosti:

• metoda totalne prokaljenosti,
• Justova metoda utvrdivanja stupnja zakaljenosti,
• Grossmannov postupak određivanja prokaljivosti,
• Grossmannov proračun idealnog kritičnog promjera,
• Jominyjeva metoda određivanja prokaljivosti.

1. ↑ [1] “Ispitivanje materijala”, doc. dr. sc. Stoja Rešković, Metalurški fakultet Sveučilišta u Zagrebu, www.scribd.com/doc, 2011.