MPEG-7

S dostupnošću standarda MPEG-1, MPEG-2, MPEG-4 i drugih digitalnih kodnih standarda bilo je lako pribaviti i raspodijeliti audio-video sadržaj. Međutim, mnoštvo digitalnog sadržaja predstavljalo je ogroman izazov za upravljanje tim sadržajem. Što je više sadržaja, postaje teže da se njime upravlja, da se on pretražuje i filtrira kako bi se pronašlo ono što nam stvarno treba. S druge strane, sadržaj ima vrijednost ako može biti otkriven brzo i efikasno. Pošto su načinjeni važni koraci na putu daljeg razvoja digitalnog audio-video sadržaja, MPEG je prepoznao da je potrebno usmjeriti problem ka upravljanju audio-video sadržajem. 1996 godine MPEG je pokrenuo MPEG-7 projekt pod nazivom “Opis interfejsa za multimedijalni sadržaj“ s ciljem da se specificira standard za opis različitih tipova audio-video informacija kao što su osnovni dijelovi, skladištenje informacija, bez obzira na njihov format, način predstavljanja ili medija. Poput drugih MPEG standarda, MPEG-7 se susreće s nizom zahtjeva od prethodnih MPEG standarda, audio-video predstava ovdje nema za cilj da komprimira i reproducira podatke, već se bavi tzv. metapodacima (podaci o podacima). MPEG-7 deskriptori osiguravaju rješenje za metapodatke kod velikog broja primjena. Oni su nezavisni od medija i formata na bazi objekata i s mogućnošću proširenja. MPEG-7 specificira format za deskripciju i njegovo dekodiranje. MPEG-7 specificira dva osnovna tipa alata: deskriptori (eng. descriptor - D) i sheme za deskripciju (eng. descriptor scheme - DS). Deskriptor je predstavljanje karakteristika koje definiraju sintaksu i semantiku. Deskripcije MPEG-7 mogu se predstaviti na dva načina: tekstualni tipovi koji koriste opis definicije jezika (eng. desciption definition language — DDL) i binarne tokove koji koriste binarni format za metapodatke (eng. binaiy form at for metadata — BiM) MPEG-7. To je u osnovi DDL alat za kompresiju.