Svjetlost

Moderna fizika
${\displaystyle {\hat {H}}|\psi _{n}(t)\rangle =i\hbar {\frac {\partial }{\partial t}}|\psi _{n}(t)\rangle }$ ${\displaystyle {\frac {1}{{c}^{2}}}{\frac {{\partial }^{2}{\phi }_{n}}{{\partial t}^{2}}}-{{\nabla }^{2}{\phi }_{n}}+{\left({\frac {mc}{\hbar }}\right)}^{2}{\phi }_{n}=0}$ Dinamika kolektora: Schrödingerova i Klein–Gordonova jednačina
Osnivači Max Planck Albert Einstein Niels Bohr Max Born Werner Heisenberg Erwin Schrödinger Pascual Jordan Wolfgang Pauli Paul Dirac Ernest Rutherford Louis de Broglie Satyendra Nath Bose
Koncepti Topologija Prostor Vrijeme Energija Materija Rad Slučajnost Informacija Entropija Um Svjetlost Čestica Talas
Grane Primijenjena Eksperimentalna Teorijska Matematička Filozofija fizike Kvantna mehanika Kvantna teorija polja Kvantna informacija Kvantni računar Elektromagnetizam Slaba interakcija Elektroslaba interakcija Jaka interakcija Atomska Elementarne čestice Nuklearna Atomska, molekularna i optička Kondenzovana materija Statistička Kompleksni sistemi Nelinearna dinamika Biofizika Neurofizika Fizika plazme Posebna relativnost Opća relativnost Astrofizika Kosmologija Teorija gravitacije Kvantna gravitacija Teorija svega
Naučnici Witten Röntgen Becquerel Lorentz Planck Curie Wien Skłodowska-Curie Sommerfeld Rutherford Soddy Onnes Einstein Wilczek Born Weyl Bohr Kramers Schrödinger de Broglie Laue Bose Compton Pauli Walton Fermi van der Waals Heisenberg Dyson Zeeman Moseley Hilbert Gödel Jordan Dirac Wigner Hawking P. W. Anderson Lemaître Thomson Poincaré Wheeler Penrose Millikan Nambu von Neumann Higgs Hahn Feynman Yang Lee Lenard Salam 't Hooft Veltman Bell Gell-Mann J. J. Thomson Raman Bragg Bardeen Shockley Chadwick Lawrence Zeilinger Goudsmit Uhlenbeck
p r u

Svjetlost ili vidljiva svjetlost je elektromagnetno zračenje vidljivo ljudskom oku.^[1] Vidljivo svjetlo se obično definira kao ono koje je na talasnim dužinama u rasponu od 400-700 nanometara (nm), što odgovara frekvencijama od 750-420 teraherca, između infracrvenog (sa dužim talasnim dužinama) i ultraljubičastog (sa kraćim talasnim dužinama).^[2][3]

U fizici, pojam "svjetlo" može se u širem smislu odnositi na elektromagnetno zračenje bilo koje talasne dužine, bilo vidljivo ili ne.^[4][5] U tom smislu, gama zraci, rendgenski zraci, mikrotalasi i radio talasi su takođe svjetlost. Primarna svojstva svjetlosti su intenzitet, smjer širenja, frekvencija ili spektar talasne dužine i polarizacija. Brzina svjetlosti u vakuumu, 299.792.458 metara u sekundi (m/s), jedna je od osnovnih prirodnih konstanti.[6] Kao i sve vrste elektromagnetnog zračenja, vidljiva svjetlost se širi elementarnim česticama bez mase koje se nazivaju fotoni koji predstavljaju kvante elektromagnetnog polja, a mogu se analizirati i kao valovi i kao čestice. Proučavanje svjetlosti, poznato kao optika, važno je istraživačko područje u modernoj fizici.

Glavni izvor prirodne svjetlosti na Zemlji je Sunce. Historijski gledano, još jedan važan izvor svjetlosti za ljude bila je vatra, od drevnih logorskih vatri do modernih kerozinskih lampi. Sa razvojem električnih rasvjeta i elektroenergetskih sistema, električna rasvjeta je efektivno zamijenila vatru.

Pierre Gassendi (1592–1655), atomista, predložio je teoriju čestica svjetlosti koja je objavljena posthumno 1660-ih. Isak Njutn je proučavao Gasendijev rad u ranoj mladosti i preferirao je njegovo gledište u odnosu na Descartesovu teoriju plenuma. On je u svojoj Hipotezi o svjetlosti iz 1675. godine izjavio da je svjetlost sastavljena od korpuskula (čestica materije) koje se emituju u svim smjerovima iz izvora. Jedan od Newton-ovih argumenata protiv talasne prirode svjetlosti bio je da je poznato da se talasi savijaju oko prepreka, dok svjetlost putuje samo pravim linijama. On je, međutim, objasnio fenomen difrakcije svjetlosti (što je primijetio Francesco Grimaldi) dopuštajući da svjetlosna čestica može stvoriti lokalizirani talas u eteru.

Christiaan Huygens (1629–1695) razradio je matematičku talasnu teoriju svjetlosti 1678. godine i objavio ju je u svom Traktatu o svjetlosti 1690. godine.

1. ^ CIE (1987). International Lighting Vocabulary Arhivirano 27. 2. 2010. na Wayback Machine. Number 17.4. CIE, 4th edition. ISBN 978-3-900734-07-7.
   By the International Lighting Vocabulary, the definition of light is: "Any radiation capable of causing a visual sensation directly."
2. ^ Pal, G.K.; Pal, Pravati (2001). "chapter 52". Textbook of Practical Physiology (1st izd.). Chennai: Orient Blackswan. str. 387. ISBN 978-81-250-2021-9. Arhivirano s originala, 8. 10. 2022. Pristupljeno 11. 10. 2013. The human eye has the ability to respond to all the wavelengths of light from 400–700 nm. This is called the visible part of the spectrum.
3. ^ Buser, Pierre A.; Imbert, Michel (1992). Vision. MIT Press. str. 50. ISBN 978-0-262-02336-8. Pristupljeno 11. 10. 2013. Light is a special class of radiant energy embracing wavelengths between 400 and 700 nm (or mμ), or 4000 to 7000 Å.
4. ^ Gregory Hallock Smith (2006). Camera lenses: from box camera to digital. SPIE Press. str. 4. ISBN 978-0-8194-6093-6. Arhivirano s originala, 8. 10. 2022. Pristupljeno 15. 11. 2020.
5. ^ Narinder Kumar (2008). Comprehensive Physics XII. Laxmi Publications. str. 1416. ISBN 978-81-7008-592-8.