Apstraktna umjetnost

Apstraktna umjetnost je smjer u modernoj likovnoj umjetnosti s početka 20. st.; teži čistoj ekspresiji oblika, linija i boja i tematskoj neodređenosti.

Od svih stilova moderne umjetnosti, apstrakcija je izazvala najviše otpora kod publike. Dok je svijet još uvijek bio zaokupljen materijalnom egzistencijom i nije imao ni vremena, niti je vidio smisla, za istraživanje čistog duha i emocija, avangardni umjetnici su svojom vidovitošću, nalik znanstvenim vizijama budućnosti (koje su se kasnije pokazale ispravnim), išli ispred publike. Umjetnici se približavaju motivu želeći oslikati njenu bit, a produkt toga su slike kao da su slikane "iznutra". U tom pokušaju umjetnik se udaljava od predmetnih motiva i ostaju mu samo čiste likovne vrijednosti (linija, boja, obris, kompozicija, itd.). Slika je postala pokazatelj unutarnjeg stanja duha i duše i ne "predstavlja" ništa (ne teži tome da izigrava bilo što iz opipljiva svijeta).

Apstrakcija nije nešto neprirodno, tako npr. mikroskopske slike ne nalikuju ničemu stvarnom što u prirodi možemo vidjeti golim okom, te se doimaju „apstraktnima” iako prikazuju najkonkretniju stvarnost, samu materiju. Neke fotografije iz zraka, ili još više satelitske snimke, toliko nalikuju apstraktnim slikama da bismo ih mogli međusobno zamijeniti. Neke apstraktne slike su čak izrazile osjećaj bestežinskog stanja, jer na njima ne postoji više „gore” i „dolje” (što im je javnost najviše zamjerila), desetljećima prije nego što su ga astronauti doživjeli u svemiru. I kao što priroda stvara nepravilne, krivudave i zavojite oblike, osobito u organskim tvarima, te pravilne, geometrijske, kristalične oblike, posebno među mineralima, tako se i dvije glavne struje apstraktnog slikarstva, prema njihovim vizualnim osobinama naziva: organičkom i geometrijskom apstrakcijom.^[1]

1. ↑ Radovan Ivančević, STILOVI RAZDOBLJA ŽIVOT I, Profil, Zagreb, 2001. god. str. 25.