Deoksiribonukleinska kiselina

Deoksiribonukleinska kiselina, skraćeno DNA (eng. deoxyribonucleic acid,), jest nukleinska kiselina u obliku dvostruke spiralne zavojnice. DNA sadrži genetske obrasce za specifičan biološki razvoj staničnih oblika života i većine virusa, dugačak je polimer nukleotida i kodira redoslijed aminokiselina u proteinima rabeći genetski kod, to jest trostruki kod nukleotida. Predstavlja polimer nukleotida koji su građeni od pentoze deoksiriboze, fosfatne skupine i dušične baze koja je u DNA jedna od adenina, gvanina, citozina i timina.

U eukariotskim organizmimama kao što su biljke, životinje, gljive i protisti većina DNA smještena je u staničnoj jezgri. U jednostavnijim organizmima zvanim prokarioti DNA nije odvojen od citoplazme jezgrinom ovojnicom. Mitohondriji i kloroplasti koji su organele eukariotskih stanica također sadrže DNA.

Osnovna je molekula nasljeđivanja i odgovoran je za prenošenje nasljednog materijala i osobina. U ljudi te osobine mogu ići od boje kose do sklonosti prema nekim bolestima. Za vrijeme diobe stanice DNA se replicira i prenosi se potomcima reprodukcijom. Istraživanja porijekla mogu se bazirati i na mitohondrijskome DNA koju dobivamo samo od majke i na muškom Y kromosomu koji dobivamo samo od oca.

DNA svake osobe, njihov genom, naslijeđen je od obaju roditelja. Majčin mitohondrijski DNA, zajedno s 23 kromosoma od svakoga roditelja, kombinira se u tvorbi genoma zigote, to jest oplođene jajne stanice. Kao rezultat, uz pojedine iznimke, primjerice crvene krvne stanice, većina ljudskih stanica sadrži 23 para kromosoma uz mitohondrijski DNA naslijeđenim od majke.

Nakon što se duže vrijeme mislilo da apsolutna većina ljudskoga DNA predstavlja otpadni DNA (eng. junk DNA) koji nema nikakve funkcije, znanstvenici, koji su radili na projektu ENCODE, 2012. su godine objavili kako otprilike 80 % DNA ima neku biomehaničku funkciju.^[1] Takav je zaključak bio kritiziran zbog kriterija kojim su određivali što je to funkcionalno – glavni je kriterij bio sudjelovanje određenog dijela DNA u nekoj aktivnosti RNA-a kao što je transkripcija, ali neki se znanstvenici nisu s time slagali navodeći da, samo zato što se događa neka aktivnost na određenom dijelu DNA, ne znači da taj dio ima funkciju jer je, da bi se što smatralo funkcionalnim, važno demonstrirati posljedicu te aktivnosti s obzirom na to da bez posljedice aktivnost ne mora imati funkciju.^[2][3] U prilog su tome znanstvenici s Oxforda u srpnju 2014. objavili istraživanje koje pokazuje da je ukupno tek 8,2 % DNA funkcionalno gdje oko 1 % kodira proteine, a oko 7 % vrši regulatornu funkciju.^[4][2][3] DNA analiza postupak je utvrđivanja karakteristika DNA pojedinca. DNA analiza namijenjena identificiranju vrste, a ne jedinke, naziva se DNA bar-kodiranje.

1. ↑ (engl.) ''ENCODE: The human encyclopaedia'' doi:10.1038/489046a, pristupljeno 11. kolovoza 2014.
2. ↑ ^{a b} (engl.) ''8.2% of our DNA is ‘functional’ '' pristupljeno 11. kolovoza 2014.
3. ↑ ^{a b} (engl.) ''New Study Suggests Only 8.2% Of Our Genome Is Functional'' - pristupljeno 11. kolovoza 2014.
4. ↑ (engl.) Chris M. Rands, Stephen Meader, Chris P. Ponting, Gerton Lunter: ''8.2% of the Human Genome Is Constrained: Variation in Rates of Turnover across Functional Element Classes in the Human Lineage'' DOI: 10.1371/journal.pgen.1004525, pristupljeno 11. kolovoza 2014.