Dioda je elektronički element s dvjema elektrodama kojemu električna vodljivost izrazito ovisi o polaritetu električnog napona između elektroda, pa zato propušta električnu struju gotovo samo u jednom smjeru.[1] Poluvodičke diode se izvode na temelju PN-spoja ili na temelju spoja metal–poluvodič. Diode se mogu razvrstati po materijalu na kojemu su rađene (silicij, germanij, galijev arsenid, silicijev karbid) i po tipu (ispravljačke, svijetleće, foto diode, Zenerove diode, Schottkyjeve diode, tunel diode i tako dalje).
Kristalne diode osnivaju se na svojstvima poluvodiča, koji se po svojoj električnoj vodljivosti nalaze između dobrih električnih vodiča i izolatora. Među poluvodiče spadaju germanij i silicij. Prema vrsti primjesa razlikujemo n-germanij, koji ima arsena i p-germanij, koji ima u sebi indija. Ako se ove dvije vrste germanija kristaliziraju jedna do druge, onda će električna struja teći samo onda ako je p-germanij spojen s pozitivnim, a n-germanij s negativnim polom izvora struje. Na taj način izrađuju se kristalne diode, koje su smještene u malu staklenu cjevčicu. One služe da izmjeničnu struju pretvaraju u istosmjernu, a upotrebljavaju se i za detekciju. Detekcija je pretvaranje visokofrekventne izmjenične struje u niskofrekventnu, koja može pokrenuti membranu slušalice, odnosno zvučnika.[2]