Domovinski rat

Domovinski rat
U smjeru kazaljke na satu od vrha lijevo: glavna ulica Dubrovnika, Stradun, u ruševinama tijekom Obrane Dubrovnika; oštećeni vukovarski vodotoranj, simbol stradanja i otpora grada, sa zastavom Republike Hrvatske; vojnici hrvatske vojske u pripremi da unište srpski tenk; Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru; hrvatski vojnici se spremaju uništiti srpski tenk T-55 tenk na cestama Drniša.
Vrijeme Izbijanje (nekoliko kriterija): 17. kolovoza 1990. 1) izbijanje velikosrpske pobune; 2) intervencija zrakoplovstva JNA protiv helikoptera MUP-a RH) 1. ožujka 1991. (bitka za Pakrac) 31. ožujka 1991. (Krvavi Uskrs) Kraj (nekoliko kriterija): 12. studenoga 1995. (potpisivanje Erdutskog sporazuma) 14. prosinca 1995. (potpisivanje Daytonskog sporazuma)  ? studenoga 1995. (stvarni kraj borba i granatiranja) 31. prosinca 1995. (obranu du. zaleđa do kraja preuzeo HVO, snage HV povučene)[1] 15. siječnja 1998. (Mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja)[2] Lokacija Hrvatska Ishod Pobjeda Hrvatske te potpuni poraz velikosrpske politike
Sukobljeni
Hrvatska Herceg-Bosnaa Hrvatska vojska HVO HOS Hrvatska policija	RSK SR Jugoslavijab JNA (pod kontrolom Republike Srbije) SVK JSO VRS
Vođe
Franjo Tuđman Anton Tus Janko Bobetko Gojko Šušak Zvonimir Červenko Petar Stipetić Ante Gotovina	Slobodan Milošević Milan Martić Milan Babić Goran Hadžić Veljko Kadijević Blagoje Adžić Jovica Stanišić Franko Simatović
Vojne snage
70.000 (1991.)[3]-200.000 (1995.)[4]	90.000-100.000[5]
Posljedice
Poginulih vojnika (Dražen Živić) 8.147[6] Poginulih civila 6.605[7] Nestali: 1.218[8] Ukupno: 15.970[7] ili Ukupno (I.Goldstein): 13.583[9] Ranjeni: 37.180[9]	Poginulih (Dražen Živić): 6.222 (RSK)[7] +1.279 (JNA)[10] Ukupno: 7.501
aKod razaranja Ravnog, što predstavlja početak rata u BiH, pokazala se nemogućnost bosanskohercegovačkog rukovodstva da spriječi JNA da uporabi područja Bosne i Hercegovine kao polazišta za napad na Hrvatsku. Hrvati Bosne i Hercegovine su se samoorganizirali osnivanjem Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, te je Hrvatsko vijeće obrane, obranom livanjskog kraja, u travnju i oslobađanjem doline Neretve, u lipnju 1992. spriječilo srpske napade na srednju Dalmaciju. Oslobađanjem zapadne Bosne, u kojem su sudjelovale i snage HVO, HV je kroz 7 pobjedničkih operacija (Cincar, Zima '94., Skok-1, Skok-2, Ljeto '95., Maestral i Južni potez), pripremila i u znatnoj mjeri olakšala provedbu Oluje. bZapovjedništvo te podrška u naoružanju i logistici

Domovinski rat bio je obrambeno-osloboditeljski rat za neovisnost i cjelovitost Republike Hrvatske protiv agresije udruženih velikosrpskih snaga – ekstremista iz Hrvatske, BiH (posebice Republike Srpske), te Srbije i Crne Gore. U početnim dijelovima rata važnu ulogu u napadima na Republiku Hrvatsku imala je Jugoslavenska narodna armija (JNA), u to vrijeme još uvijek barem nominalno zajednička vojna sila svih članica SFRJ; koja je međutim u tijeku nekoliko mjeseci reorganizirana u tri zajedničkim zapovijedanjem i opskrbom bitno povezane vojske - Srpsku vojsku Krajine u Hrvatskoj, Vojsku Republike Srpske u BiH, te Vojsku Jugoslavije na području Srbije i Crne Gore.

Domovinskom je ratu prethodila pobuna dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj – tzv. balvan revolucija – koja je izbila 17. kolovoza 1990. i zbog koje su se na više strana dogodili manji oružani incidenti.

Na strategijskoj razini Domovinski rat sastojao se od tri etape. U prvoj etapi, do siječnja 1992., izvršena je "puzajuća" vojna agresija na Hrvatsku, koja je bila prisiljena na obranu. Makar se nadao razriješiti sukob političkim i diplomatskim sredstvima, hrvatski državni vrh je poduzeo neophodne korake da osigura opstanak hrvatske države, isprva jačanjem postrojbi policije. Vrh JNA, suočen s međunarodnom situacijom u kojoj se raspada komunistički blok, te gdje unutar same Jugoslavije sukobljeni interesi naroda koji su je sačinjavali vode prema njenoj potpunoj dezintegraciji, odlučio je već 1990. godine pristupiti reorganizaciji, u sklopu aktivnosti nazvanih Jedinstvo-3: tu se sustavno ojačavalo mirnodopske snage JNA raspoređene u dijelovima SFRJ na kojima je očekivala angažman, a smanjila ih na područjima gdje JNA nije očekivala probleme i onima koja su podržavala njezinu političku opciju.^[11] Potom JNA odlučuje - u posve ilegalnoj akciji masovnog dijeljenja vojnog naoružanja i opreme civilima provedenoj početkom 1991. godine - naoružati etničke Srbe u Hrvatskoj (te u BiH),^[12] te onemogućiti legalnim hrvatskim vlastima da kontroliraju područja na kojima bi srpski ekstremisti podizali barikade i organizirali paralelni sustav vlasti.

Oružani sukobi počeli su u travnju 1991. uz postupno očitovanje naklonjenosti JNA srpskim pobunjenicima, koji su zauzimali selo po selo i gradić po gradić u područjima koja su bila u većoj ili manjoj mjeri nastanjena etničkim Srbima. Od kolovoza 1991. ti su sukobi prerasli u izravnu agresiju iz Srbije, kojom se nastojalo učvrstiti i proširiti područje koje su lokalne snage sastavljene od pobunjenih Srba potpomognutih od JNA uspjele osvojiti vojnim djelovanjima manjeg intenziteta.^[13][14] Naposljetku je Hrvatska pružila dovoljno snažan i uporan otpor agresiji te su uspostavljene čvrste linije bojišta. Na okupiranim područjima, djelovat će od toga vremena pa do kraja rata paradržava imenom Republika Srpska Krajina, koja neće dobiti nikakvo međunarodno priznanje, a čija sva tri uzastopna predsjednika - Milan Babić, Goran Hadžić i Milan Martić - su na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne, zbog teških i masovnih ratnih zločina protiv ratnih zarobljenika i civilnog stanovništva.^{[15][16][17][18]}

U drugoj etapi, od siječnja 1992. do svibnja 1995., došlo je do zastoja u agresiji i do razmještaja mirovnih snaga UN-a duž crta prekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i pregovora te strpljivog jačanja snaga, uz provedbu operacija taktičke razine u kojima su oslobođeni manji dijelovi teritorija; tu je vjerojatno najznatniji angažman u oslobođenju Dubrovačkog primorja. U ovoj je fazi započeo i Rat u Bosni i Hercegovini, koja vjerojatno ne bi opstala bez značajne potpore Hrvatske; tijekom tog rata je međutim nastao i Bošnjačko-hrvatski sukob.

U trećoj etapi, u svibnju i kolovozu 1995., bile su izvedene navalne operacije u kojima je naposljetku u Operaciji Oluja oslobođen najveći dio okupiranoga područja u Posavini i zapadnoj Slavoniji te na Banovini, Kordunu, u Lici i u sjevernoj Dalmaciji. U mjesecima nakon Operacije Oluja uslijedile su vojne operacije na teritoriju Bosne i Hercegovine, gdje su uz suradnju Armije RBiH i snaga HVO postrojbe Hrvatske vojske u Operaciji Maestral došle nadomak Banja Luke i omogućile mirovne pregovore u Daytonu, koji su rezultirali trajnijim mirom.

Naposljetku je - kao svojevrsna četvrta etapa - preostalo okupirano područje u hrvatskom Podunavlju reintegrirano bez korištenja vojne sile, uz pomoć prijelazne međunarodne uprave (1996. – 1998.). Sklapanje Erdutskog sporazuma u studenom 1995. godine učinilo je nepotrebnim provedbu planirane hrvatske Operacije Grom, te omogućilo okončanje neprijateljstava bez daljnjih žrtava i razaranja.

Najveće ratne žrtva i razaranja pretrpjela je Hrvatska u prvoj etapi. Intenzitet sukoba je u prvoj etapi rata rastao, kako je radikalna srpska politika uspijevala ovladavati mogućnošću da oružanom silom djeluje protiv Hrvatske: u kolovozu 1990. godine nastaju neredi u kojima se blokiraju prometnice u blizini naselja sa srpskim stanovništvom ("balvan revolucija"); u ožujku 1991. godine počinju prvi oružani sukobi srpskih pobunjenika - kojima je do tada JNA ilegalno podijelila goleme količine naoružanja i organizirala ih u oveće postrojbe - s hrvatskom policijom; u kolovozu 1991. god. počinju napadi na Vukovar u koju se uključuju krupne oklopne jedinice s masivnom topničkom i zrakoplovnom podrškom; 7. listopada 1991. godine borbeni zrakoplovi JNA raketiraju banske dvore u Zagrebu, u pokušaju da se pobije vrh hrvatske vlasti, a širom Hrvatske pokreću se vrlo agresivne operacije u pokušaju da se posve slomi hrvatsku obranu: tek nakon toga je Hrvatska posve prekinula vezu s jugoslavenskom federacijom: jugoslavenski dinar se i poslije toga stanovito vrijeme koristio kao sredstvo plaćanja (i) u Hrvatskoj, dok nije 23. prosinca 1991. godine zamijenjen hrvatskim dinarom (ISO 4217: HRD; jugoslavenski dinar je razmijenjen u hrvatski dinar prema tečaju 1:1).^[19]

U počecima rata iz mjeseca u mjesec postepeno raste spremnost profesionalnog sastava JNA i hrvatskih Srba da sudjeluju u protuhrvatskim oružanim akcijama, dostigavši vrhunac u vrijeme bitke za Vukovar od kolovoza do studenog 1991. god. i bitke za Dubrovnik u isto doba. Oružane snage srpske pobune su organizirane izravnim dodjeljivanjem elemenata JNA, uključujući tu čak i zrakoplovne postrojbe, da služe kao Srpska vojska Krajine, ne prekidajući ni u jednom razdoblju rata opskrbu i dotok zapovjednog kadra iz Srbije - ali i organiziranost Hrvatske da brani svoju suverenost i teritorijalnu cjelovitost: kraj rata 1995. godine nastupa u vrijeme kada se odnos snaga odlučno preokrenuo na hrvatsku stranu.

U ratu je poginulo preko 21.000 ljudi: 13.583 na hrvatskoj strani (uključujući nestale)^[9] prema Ivi Goldsteinu ili 15.970 prema Draženu Živiću, znanstvenom suradniku Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar",^[7] te 8.039 na srpskoj strani, od toga 6.760 na područjem pod kontrolom pobunjenih Srba, a 1.279 vojnika JNA, prema beogradskim službenim podatcima.^[10] Ratom i ratnim razaranjem bilo je obuhvaćeno 54% hrvatskog teritorija, na kojem je živjelo 36% hrvatskog stanovništva. Pod okupacijom^[20][21][22] se našlo 14.760 km² ili 26% hrvatskog teritorija.^[9] Nijedan hrvatski vojnik nije stupio na teritorij Srbije. U prosincu 1991. godine u Hrvatskoj je bilo oko 550.000 prognanika i izbjeglica,^[23] a k tome je 150.000 ljudi bilo u izbjeglištvu u inozemstvu.

U obrani Hrvatske sudjelovalo je 5% žena, odnosno njih 23.080, od kojih je 127 poginulo, a 1.113 ostalo trajnim invalidima.^[24]

Prema podatcima Državne revizije, izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990.–1999. godine iznosila je 236.431.568.000 kuna ili 65.350.635.000 DEM.^[25] Uništeno je 180.000 domova te 25% hrvatskog gospodarstva.^[26]

Kako su se osiguravali uvjeti za život u gradovima i selima blizu bojišnice, broj prognanika i izbjeglica u samoj Hrvatskoj smanjio se s 550 tisuća krajem 1991. na 386.264 u 1995. godini Istodobno je broj izbjeglica u inozemstvu smanjen od 150 na 57 tisuća. Počevši od 1995. godine počinje masovan povratak prognanika i izbjeglica na područja koja su ponovo stavljena pod kontrolu hrvatskih vlasti.

Bitna osobina hrvatskog obrambeno-oslobodilačkog rata jest, da napadač nije pokazivao tek namjeru samo fizički osvojiti ozemlje, nego i volju za potpunim uništenjem identiteta Hrvatske i Hrvata - čovjeka, kulture i povijesti. O tome svjedoče primjerica granatiranja šibenske katedrale i zadarske prvostolnice, dakle objekata goleme kulturalne važnosti, koji se nalaze daleko od bilo kakvih legitimnih vojnih ciljeva ili infrastrukture.^[27] Kratki video pregled zbivanja u ratu preko zemljovida.

Međunarodna zajednica je nastojala posredovati radi postizanja mira: prijedlozi su redom uključivali odricanje od dijelova hrvatskog teritorija, ili barem bitnog umanjenja hrvatskog suvereniteta na dijelovima svojeg teritorija; dogovor će biti postignut tek 1995. godine, nakon što je Hrvatska vojska odnijela prevagu na vojnom polju. te će uključivati tek amnestiju za one koji su sudjelovali u oružanoj pobuni i jamstvo građanskih i manjinskih prava za hrvatske građane srpske etničke pripadnosti

Vremenski i u praktičnom smislu, domovinski rat se zapravo ne može sagledati posve odvojeno od rata u Bosni i Hercegovini koji se odvijao u isto vrijeme na obližnjem prostoru, s istim agresorom koji je imao jedinstveni cilj - stvaranje Velike Srbije; ta se dva susjedna prostora mora promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratište.^[28]

Srbija je organizirala, naoružavala i zapovijedala srpskim snagama u RH i u susjednoj BiH, zbog čega je bila izvrgnuta međunarodnim gospodarskim sankcijama. Kako Hrvatska, kao a ni susjedna BiH, nije odustajala od obrane svojeg teritorijalnog integriteta, Srbija je s vremenom imala sve manje snage financirati ratovanje, a osobito Hrvatska vojska će biti sve organiziranija i bolje opremljena - te će se do 1995. godine odnos snaga dovoljno promijeniti, da se srpskoj strani nanese potpuni poraz, bez izrazito velikih ljudskih žrtava.

1. ↑ [1] Jakša Raguž: Operacija “Burin” – planovi Hrvatske vojske za zauzimanje istočne Hercegovine 1995. godine, Časopis za suvremenu povijest 3/2009.
2. ↑ Iako je bila mirna reintegracija, moglo je poći i krivo i da međunarodna zajednica ne riješi svojim posredovanjem problem, kao što je bio prije slučaj s UNPA zonama. Ratoborni režim iz Srbije koji je izazvao rat i dalje je bio na vlasti u Srbiji. Spremnost na vojnu intervenciju pokazali su na Kosovu 1999. godine i nepovlačenjem snaga iz BiH te iste godine, zbog čega je NATO vojno intervenirao.
3. ↑ Tus: U listopadu ‘91. HV je imao 70.000 vojnika^{[neaktivna poveznica]} Domovinski rat.hr
4. ↑ Centar domovinskog rata - 1995.  Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. studenoga 2012. (Wayback Machine), pristupljeno 12. rujna 2015.
5. ↑ The war in Croatia and Bosnia-Herzegovina, 1991-1995; Branka Magaš, Ivo Žanić Google Books, pristupljeno 12. rujna 2015.
6. ↑ Dražen Živić-Demografski okvir i gubici. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. listopada 2010. Pristupljeno 28. svibnja 2010.
7. ↑ ^{a b c d} Utjecaj srbijanske agresije na stanovništvo Hrvatske, Index.hr, 11. prosinca 2003., pristupljeno 12. rujna 2015.
8. ↑ Demografija Hrvatske - aktualni demografski procesi; Dražen Živić; Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Diacovensia, sv. 13, br. 1, lipanj 2005., pristupljeno 12. rujna 2015.
9. ↑ ^{a b c d} Ratne štete, izdatci za branitelje, žrtve i stradalnike rata u Republici Hrvatskoj  Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. listopada 2007. (Wayback Machine)Revija za socijalnu politiku, Svezak 8, Br. 2 (2001.), Perković
10. ↑ ^{a b} Meštrović.S (1996.), Genocide After Emotion: The Postemotional Balkan War, Taylor & Francis Ltd, str.77. Books.google.se. Pristupljeno 7. veljače 2010.
11. ↑ Marijan, Davor. Zamisao i propast napadne operacije Jugoslavenske narodne armije na Hrvatsku u rujnu 1991. godine. Časopis za suvremenu povijest, Vol. 44 No. 2, 2012. Pristupljeno 27. kolovoza 2019.
12. ↑ Nenad Stevandić: On je 1991. nadgledao podjelu oružja Srbima i o tome izvještavao Karadžića! (bošnjački). e-dijaspora. 19. svibnja 2019. Pristupljeno 15. svibnja 2020. |url-status=dead zahtijeva |archive-url= (pomoć)
13. ↑ Veljko Kadijević: Moje viđenje raspada, Beograd, 1993., str. 134.-135.
14. ↑ Ivan Strižić: Bitka za Slunj - obrana i oslobađanje grada Slunja i općina Rakovice, Cetingrada, Saborsko i Plitvička Jezera od velikosrbske agresije, Naklada Hrvoje, Zagreb, 2007., str. 124., [[undefined/9789539575005|ISBN 978-953-95750-0-5]]
15. ↑ "RSK" (IT-03-72) MILAN BABIĆ, CASE INFORMATION SHEET (PDF) (engleski). ICTY. Pristupljeno 16. listopada 2019.
16. ↑ (IT-04-75) GORAN HADŽIĆ, CASE INFORMATION SHEET (PDF) (engleski). ICTY. Pristupljeno 16. listopada 2019.
17. ↑ Nenad Jovanović. 30. srpnja 2011. Hadžić se vraća kući?. Novosti. Pristupljeno 16. listopada 2019.
18. ↑ "RSK" (IT-95-11) MILAN MARTIĆ CASE INFORMATION SHEET (PDF) (engleski). ICTY. Pristupljeno 16. listopada 2019.
19. ↑ "Prvi novac - povijest hrvatskog novca", mrežne stranice HNB, pristupljeno 14. rujna 2015.
20. ↑ John F. Burns. 13. prosinca 1994. Croat Asks Western Action in Bosnia. New York Times. Pristupljeno 28. rujna 2010.
21. ↑ Stephen Kinzer. 27. siječnja 1995. Pula Journal; Out on a Limb in Croatia (and Happy About It). New York Times. Pristupljeno 28. rujna 2010."Croatia is caught up in war, and nearly one-third of its territory is occupied by rebel Serbs. The front lines, now quiet but liable to erupt at any time, are less than 100 miles from this seaside resort."
22. ↑ Roger Cohen. 11. rujna 1994. In Croatia, a Frail Pope John Paul II Urges a 'Culture of Peace'. New York Times. Pristupljeno 28. rujna 2010.
23. ↑ Home again, 10 years after Croatia's Operation Storm. UNHCR. 5. kolovoza 2005. Pristupljeno 2. listopada 2009.
24. ↑ Krešimir Bušić: I žene su branile Hrvatsku!, Hrvatsko slovo, petak, 11. studenoga 2011., str. 11.
25. ↑ Marijan Perković i Vlado Puljiz. Revija za socijalnu politiku, Vol. 8 No. 2, 2001. Ratne štete, izdaci za branitelje, žrtve i stradalnike rata u Republici Hrvatskoj. Pristupljeno 2020-05-15 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
26. ↑ Darko Zubrinic. Croatia within ex-Yugoslavia. Croatianhistory.net. Pristupljeno 7. veljače 2010.
27. ↑ Razgovor sa Sanjom Knežević: Oprečni pogledi na Domovinski rat nastavili su se i u književnosti (razgovara Mira Ćurić), Hrvatsko slovo, petak, 11. studenoga 2011., str. 8.
28. ↑ "Bitka koja nije smjela biti izgubljena", "Vojna povijest", 23. travnja 2015., pristupljeno 12. rujna 2015.