Elektroslaba teorija

Standardni model elementarnih čestica, s baždarnim i Higgsovim bozonom.
Sažetak međudjelovanje između subatomskih čestica opisanih standardnim modelom.
Animacija međudjelovanja jake nuklearne sile (ili rezidualne jake nuklearne sile). Mali obojeni dvostruki diskovi su gluoni.
Nestabilne atomske jezgre koje imaju višak neutrona mogu spontano ostvariti beta (minus) raspad, uz pomoć slabe sile, gdje se neutron raspada u proton, uz zračenje elektrona i antineutrina.
Nuklearna fuzija na Suncu: slaba sila omogućuje nuklearnu fuziju četiriju vodikovih atomskih jezgri u jezgru helija.
Proton je građen od dvaju gornjih (u) kvarkova i jednoga donjega (d) kvarka. Odabir boja pojedinih kvarkova je proizvoljan, ali sve tri boje moraju biti prisutne. Jake nuklearne sile između kvarkova posredovane su gluonima.
Ampèreov zakon je fizikalni zakon koji izražava činjenicu da magnetsko polje nastaje kao posljedica gibanja električnih naboja.

Elektroslaba teorija je teorija ustanovljena pri pokušajima formulacije konzistentne teorije slabih međudjelovanja (slaba nuklearna sila), po uzoru na kvantnu elektrodinamiku. Konstrukciju takve teorije započeli su u 1960-ima S. L. GlashowA. SalamS. Weinberg, temeljeći je na četirima prijenosnicima sile (baždarni bozoni) od kojih su dva nabijena, a dva neutralna. Eksperimentalna potvrda dodatne, neutralne slabe struje, koju ta konstrukcija predviđa, donijela je tim autorima Nobelovu nagradu za fiziku 1979. Za samu matematičku formulaciju te teorije, koja omogućuje i njezinu iscrpnu provjeru pokusima, 1999. dodijeljena je još jedna Nobelova nagrada za fiziku G. ’t HooftuM. Veltmanu.[1]

  1. elektroslaba teorija, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2016.

From Wikipedia, the free encyclopedia · View on Wikipedia

Developed by Tubidy