Fluorescencija je zračenje svjetlosti za vrijeme osvjetljavanja. Mnoge tvari, na primjer petrolej, barijev platincijanir i druge, same svijetle kad na njih pada svjetlost. Da njihova svjetlost nije obična refleksija (odbijanje), vidi se iz toga što svaka kemijska tvar koja je osvijetljena homogenom svjetlošću svijetli drugom bojom. Tako petrolej, osvijetljen bijelom svjetlošću, svijetli plavičastom svjetlošću, a otopina klorofila u alkoholu, crvenom svjetlošću. Pobuđena svjetlost dulje je valne duljine (Stokesov pomak), najviše jednake pobudnomu zračenju. Poput ostalih vrsta luminiscencije, fluorescenciju pokazuju samo određeni materijali. Najčešća je fluorescentna tvar, koja se rabi za unutarnji premaz fluorescentne cijevi, kalcijev fluorofosfat (3 Ca3(PO4)2∙CaF2∙Sb∙Mn), jer pobuđen ultraljubičastim zračenjem zrači u vidljivome području. U svim slučajevima fluorescencije, tijelo zrači energiju na račun apsorbirane energije zračenja, pa su valovi koji se emitiraju pri luminiscenciji većinom većih valnih duljina od apsorbiranih valova koji izazivaju luminiscenciju. To se potpuno slaže s kvantnom teorijom svjetlosti, jer tijelo apsorbira kvant svjetlosti (foton) h∙ν pa može emitirati ili tu čitavu energiju ili samo dio te energije, a u tom slučaju mora frekvencija ν biti manja. Nevidljive ultraljubičaste zrake primjećujemo jer izazivaju fluorescenciju nekih tvari s nižom vidljivom frekvencijom.[1]