Glenn Seaborg

Glenn Theodore Seaborg
Rođenje	19. travnja 1912. Ishpeming, Michigan, SAD
Smrt	25. veljače 1999. Lafayette, California, SAD
Narodnost	Amerikanac
Polje	nuklearna kemija
Institucija	University of California, Berkeley Projekt Manhattan Komisija za atomsku energiju SAD-a
Alma mater	University of California, Los Angeles University of California, Berkeley
Akademski mentor	George Ernest Gibson Gilbert Newton Lewis
Istaknuti studenti	Ralph Arthur James Joseph William Kennedy Kenneth Ross Mackenzie Arthur Wall
Poznat po	otkriću 10 transuranijskih elemenata
Istaknute nagrade	Nobelova nagrada za kemiju (1951.) Medalja Priestley (1979.) Medalja Perkin (1957.)
Portal o životopisima

Glenn Theodore Seaborg (šve.: Glenn Teodor Sjöberg, 19. travnja 1912. – 25. veljače 1999.) bio je američki znanstvenik švedskih korijena, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1951. godine zbog otkića i sinteze 10 transuranijskih elemenata. Seaborg je, također, razvijao i koncept aktinoida te je prvi predložio skupinu aktinoida što je dovelo do današnjeg izgleda periodnog sustava elemenata.

Većinu svoje karijere proveo je na University of California, Berkeley kao profesor i istraživački znanstvenik, a postao je i drugi kancelar tog sveučilišta u njegovoj povijesti. Seaborg je savjetovao 10 američkih predsjednika, od Trumana do Clintona, o nuklearnoj politici te je bio predsjednik Komisije za atomsku energiju SAD-a od 1961. do 1971. Tijekom svojeg predsjedanja, zalagao se komercijalnu i mirovnu uporabu nuklearne energije i znanosti. Tijekom svoje karijere, radio je u kontroli oružja. Potpisao je Frank Report, dogovor nekoliko uglednih američkih nuklearnih fizičara, kojim se zahtijevalo da SAD ne koristi atomsku bombu u napadu na Japan tijekom Drugog svjetskog rata. Seaborg dao doprinos i donošenju Sporazuma o djelomičnoj zabrani nuklearnog testiranja, Sporazuma o zabrani širenja nuklearnog oružja te Sporazuma o zabrani svih nuklearnih testiranja. Bio je vrlo poznati zagovaratelj znanstvene edukacije i izdvajanja sredstava za provedbu istraživanja. Imao je ključan doprinos izvješću A Nation At Risk kao član Reaganova Nacionalnog odbora za izvrsnost u obrazovanju. Seaborg je, također, bio glavni autor vlastitoga izvješća o akademskoj znanosti, izdanog posljednjih dana Eisenhowerove uprave.

Glenn T. Seaborg je bio glavni ili suotkrivač deset kemijskih elemenata: plutonija, americija, kurija, berkelija, kalifornija, einsteinija, fermija, mendelevija i elementa 106, koji je tijekom njegova života, njemu u čast, nazvan seaborgij. Razvio je više od 100 atomskih izotopa te je imao važan doprinos u odvajanju izotopa uranija, korištenih u atomskoj bombi Little Boy u napadu na Japan. Početkom svoje karijere, Seaborg je bio pionir na području nuklearne medicine te je razvio brojne izotope elemenata koji su uvelike doprinijeli dijagnosticiranju i liječenju bolesti. Najpoznatiji od njih je jod-131 koji se koristi u liječenju bolesti štitne žlijezde. Uz razvoj koncepta aktinoida i smještaja aktinoida ispod lantanoida, Seaborg je predložio smještaj superteških elemenata u grupu transaktinoida i superaktinoida. Nakon podjele Nobelove nagrade za kemiju 1951. godine s Edwinom McMillanom, primio je oko 50 počasnih doktorata te brojne nagrade i priznanja. Popis stvari nazvanih po Glennu Seaborgu je vrlo velik, pa se tako na njemu nalaze brojne stvari, od kemijskog elementa pa sve do asteroida. Seaborg je bio produktivan autor, napisao je više od 50 knjiga i 500 novinskih članaka, a često je surađivao s ostalim piscima. Primio je velik broj nagrada te je zbog toga, svojevremeno, bio uvršten u Guinnessovu knjigu rekorda kao osoba s najdužim boravkom u Who's Who in America.