Gnosticizam

Gnoza (grč. γνῶσις, gnôsis 'učenje, spoznaja') učenje je koje je težilo sintetizirati kršćanstvo sa židovskim učenjem i poganskom (pretkršćanskom) filozofijom. Gnosticizam je učenje gnostika.^[1]

Riječ je o vjerskom pokretu tijekom prva tri stoljeća kršćanstva s vrlo osebujnim idejama o ljudskoj naravi, božanskome i kozmosu. Gnostičko je kršćanstvo postalo izrazito popularno u 2. stoljeću, te je postalo ozbiljna prijetnja kršćanskom pravovjerju koje se razvijalo. Crkva je gnosticizam na koncu (u 4. stoljeću) osudila kao heretičko. Bio je to izrazito individualan sustav vjerovanja, a obuhvaćao je izvanrednu raznolikost ideja i promišljanja koja se ne mogu lako uskladiti u jedinstven sustav. Tako je već Irenej, biskup u Lyonu (oko 180. godine), pružio podroban izvještaj o određenom broju gnostičkih skupina te za samo jednu od njih rekao: "Jedva da možeš naći dvojicu ili trojicu koji se u nečemu slažu." Unatoč tomu, moguće je barem donekle rekonstruirati opću sliku o temeljnome gnostičkom sustavu vjerovanja. Zahvaljujući otkriću gnostičke knjižnice u Nag Hammadiju, gnosticizam sada poznajemo mnogo bolje i pozitivnije nego što je to bilo u prošlosti, kada se gnosticizam shvaćalo poput čudne hereze. Bio je to samostalan sustav vjerovanja koji je pružao rješenje za nesretno čovjekovo stanje i obećanje dostojanstva i slobode od patnji egzistencije. Gnostički spisi često izražavaju radost i nadu koje su gnostici iskusili kada su osjetili da su se "probudili", kao iz lošeg sna, iz iluzija materijalnoga svijeta.

1. ↑ Klaić, Bratoljub. 1963. Veliki rječnik stranih riječi. Zora