Gustav Ludwig Hertz

Gustav Ludwig Hertz
Rođenje	22. srpnja 1887. Hamburg, Njemačka
Smrt	30. listopada 1975. Berlin, Njemačka
Državljanstvo	Nijemac
Polje	Fizika
Institucija	Halle-Wittenberško sveučilište Tehničko sveučilište u Berlinu, Fizikalni institut u Leipzigu
Alma mater	Sveučilište u Berlinu
Akademski mentor	Max Planck
Poznat po	Franck-Hertzov pokus
Istaknute nagrade	Nobelova nagrada za fiziku (1925.)
Nećak H. R. Hertza i otac C. H. Hertza.
Portal o životopisima

Gustav Ludwig Hertz ili Gustav Hertz (Hamburg, 22. srpnja 1887. – Berlin, 30. listopada 1975.), njemački fizičar. Doktorirao je 1911. na Humboldtovu sveučilištu u Berlinu, gdje je i bio zaposlen (od 1911. do 1914. i od 1917. do 1920.). Bio je profesor na Halle-Wittenberškom sveučilištu (od 1922. do 1928.) i ravnatelj Fizikalnog instituta Visoke tehničke škole (danas Tehničko sveučilište) u Berlinu (od 1928. do 1934.). Hitlerovim dolaskom na vlast, morao se 1934. zbog židovskoga podrijetla povući s položaja. Nakon Drugog svjetskoga rata radio je na atomskim istraživanjima u SSSR-u (od 1945. do 1954.). Bio je profesor fizike i ravnatelj Fizikalnog instituta u Leipzigu (od 1954. do 1961.). Za pokus, kasnije nazvan Franck-Hertzov pokus, koji je potvrdio da atomi žive mogu apsorbirati energiju samo određene vrijednosti i tako potkrijepio teoriju kvantiziranosti atoma, podijelio je s J. Franckom Nobelovu nagradu za fiziku (1925.). Otkrio je difuzijski postupak razdvajanja smjese izotopa neona (1932.), koji je postao važan za tehnologiju obogaćivanja uranija i proizvodnje atomske bombe.^[1]

1. ↑ Hertz, Gustav, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2019.