Harmonija (glazba)

Harmonija je izraz koji u glazbi označava dio glazbene teorije koji se bavi proučavanjem akorda, tj. tri ili više tonova koji zvuče istodobno, njihove međuodnose, progresije, kao i njihovo praktično korištenje.

Zvuk u glazbi sastoji se od vodoravne i okomite komponente. Dok se vodoravni aspekt glazbe sastoji od onoga što se događa u određenom vremenskom razmaku: melodija, kontrapunkt i ritam, okomiti aspekt predstavlja ukupnost onoga što se događa u jednom trenutku ili iznimno kratkom vremenskom razmaku. Pojednostavljeno, harmonija se bavi okomitim međuodnosom tonova.
Prema srednjovjekovnim tekstovima, naziv harmonija prvi je koristio Pitagora, a prvo temeljito istraživanje harmonije proveo je Jean-Philippe Rameau, koji u knjizi iz 1722. godine Traktat o harmoniji prvi pokušava normirati akorde i rastumačiti njihove međusobne odnose. ^↓1