Back Jacobus Henricus van 't Hoff Afrikaans ياكوبس فانت هوف Arabic ياكوبس فانت هوف ARZ Yakob Vant-Hoff Azerbaijani یاکوبوس هنریکوس وانتهوف AZB Якаб Хендрык вант Гоф Byelorussian Якаб Гэндрык вант Гоф BE-X-OLD Якоб Вант Хоф Bulgarian ইয়াকোবুস হেনরিকুস ফান্ট হফ Bengali/Bangla Jacobus Henricus van 't Hoff BS
| Jacobus Henricus van 't Hoff | |
 | |
| Rođenje | 30. kolovoza 1852. Rotterdam, Nizozemska |
|---|---|
| Smrt | 1. ožujka 1911. Berlin, Njemačka |
| Državljanstvo | Nizozemac |
| Polje | Fizikalna kemija, kemija |
| Institucija | Sveučilište u Utrechtu, Sveučilište u Amsterdamu, Sveučilište u Berlinu |
| Alma mater | Tehnološko sveučilište u Delftu, Sveučilište u Leidenu, Sveučilište u Bonnu, Sveučilište u Parizu, Sveučilište u Utrechtu |
| Poznat po | Stereokemija, Fizikalna kemija, Kemijski afinitet, Kiralnost, Stereoizomer, Kemijska termodinamika, Kemijska kinetika, Kemijska ravnoteža, Osmotski tlak |
| Istaknute nagrade | Nobelova nagrada za kemiju (1901.) Član Kraljevskog društva (1897.) |
| Portal o životopisima | |
Jacobus Henricus van 't Hoff (Rotterdam, 30. kolovoza 1852. – Berlin, 1. ožujka 1911.) je bio nizozemski fizikokemičar i organokemičar. Bio je sveučilišni profesor kemije, mineralogije i geologije u Amsterdamu, zatim profesor Pruske akademije znanosti u Berlinu. Godine 1874., neovisno o A. Le Belu, objavio koncepciju trodimenzijske strukture organskih spojeva, koja se osniva na predodžbi prema kojoj ugljikov atom može tvoriti četiri jednostruke kemijske veze usmjerene prema vrhovima tetraedra i koja je omogućila objašnjenje optičke aktivnosti kemijskih spojeva. Bio je to temelj daljnjega razvoja suvremene stereokemije. Istraživao je i brzine kemijskih reakcija, kemijsku ravnotežu, elektrolitsku disocijaciju, izveo jednadžbu za osmotski tlak (van’t Hoffov zakon) i uveo pojam kemijskog afiniteta. Prvi je dobitnik Nobelove nagrade za kemiju (1901.).[1]