Josip Broz Tito

»Tito« preusmjerava ovamo. Za druga značenja pogledajte Tito (razdvojba).

Josip Broz Tito
Josip Broz Tito (1961.)
Potpis
Rođenje	Kumrovec, 7. svibnja 1892. Kumrovec, Hrvatska
Smrt	Ljubljana, 4. svibnja 1980. Ljubljana, Slovenija
Stranka	KPJ (od 1920.) SKJ (od 1952.)
Zanimanje	bravar
2. predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije
14. siječnja 1953. – 4. svibnja 1980.
Prethodnik	Ivan Ribar
Nasljednik	Lazar Koliševski
1. premijer Jugoslavije
29. studenoga 1945. – 14. siječnja 1953.
Prethodnik	položaj uspostavljen
Nasljednik	Petar Stambolić
1. generalni tajnik Pokreta nesvrstanih
1. rujna 1961. – 5. listopada 1964.
Prethodnik	položaj uspostavljen
Nasljednik	Gamal Abdel Naser
4. predsjednik Saveza Komunista Jugoslavije
5. siječnja 1939. – 4. svibnja 1980.
Prethodnik	Milan Gorkić
Nasljednik	Branko Mikulić
ministar obrane Jugoslavije
7. ožujka 1945. – 14. siječnja 1953.
Prethodnik	Ivan Šubašić (kao Savezni ministar obrane DFJ)
Nasljednik	Ivan Gošnjak

Josip Broz (Kumrovec, 7. svibnja 1892. – Ljubljana, 4. svibnja 1980.), poznat pod nadimkom Tito, bio je jugoslavenski komunistički revolucionar,^[1] političar i državnik, prvi glavni tajnik Pokreta nesvrstanih, predsjednik predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije i autokratski,^{[2][3][4][5][6]} doživotni predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u kontinuitetu od 14. siječnja 1953. do svoje smrti 4. svibnja 1980.^[7]

Iako je bio čelnik totalitarne države i unatoč činjenici da je njegova vladavina zbog političke represije,^[7] odgovornosti za smrt političkih protivnika i doživotnog mandata s pravom kritizirana od protivnika komunističkog režima,^[8][9] za svog života i kasnije neposredno do raspada Jugoslavije bio je popularan političar,^[10] a od većine suvremenika smatran je benevolentnim diktatorom.^[11] Takva ocjena i danas pobuđuje kontroverzne reakcije, od negativnih do pozitivnih.^[7][12][13]

Rođen je u hrvatskoj seljačkoj obitelji, u Kumrovcu.^[1] Nakon regrutacije, postao je mlađi vodnik u tadašnjoj austro-ugarskoj vojsci. Nakon što je teško ranjen i zarobljen od vojske Ruskoga Carstva za vrijeme Prvoga svjetskog rata, Broz je poslan u radnički logor na Uralu. Nakon toga je, prema nekim izvorima, sudjelovao u Listopadskoj revoluciji, te se kasnije priključio Crvenoj armiji u Omsku. Po povratku u zemlju, došao je u novoosnovanu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, u kojoj postaje član Komunističkoj partiji Jugoslavije (KPJ). Bio je član KPJ od 1920. godine, a od 1937. godine vrši dužnost njenog organizacijskog, a zatim i glavnog tajnika. Tijekom Drugog svjetskog rata, nakon okupacije Jugoslavije od strane sila osovine, bio je vođa Partizana, jugoslavenskog gerilskog pokreta otpora i to kao vrhovni zapovjednik Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, koja se smatra najefikasnijim pokretom otpora u okupiranim dijelovima Europe,^[1][14] u činu maršala. Nakon Drugog svjetskog rata Tito je bio glavni arhitekt i državnik SFR Jugoslavije prvo kao premijer, od 1945. do 1953., a nakon toga, od 1953. pa sve do svoje smrti 1980. godine i njen doživotni predsjednik.^[1]

Unatoč tome što je bio jedan od osnivača Informbiroa, kao Jugoslavenski državnik ubrzo je postao prvi član Kominforma koji je počeo prkositi sovjetskoj hegemoniji i jedini koji je uspio napustiti Informbiro i otpočeti vlastiti socijalistički program.^[1] Bio je zagovornik nezavisnog puta u socijalizam ("nacionalni komunizam").^[15] Godine 1951. je sproveo samoupravni sustav koji je razlikovao Jugoslaviju u odnosu na druge socijalističke države. S modelom tržišnog socijalizma donio je ekonomsku ekspanziju tijekom 1950.-ih i 1960.-ih godina.^[16] Kasnije je Titov režim ograničio daljnje reforme u gospodarstvu kako ne bi došlo do restauracije kapitalističkih odnosa, pa je i uspješnost jugoslavenske ekonomije opadala. Iako Tito 1974. godine provodi federalizaciju do tada unitarne Jugoslavije na šest republika i dvije autonomne pokrajne njegova unutarnja politika uključuje suzbijanje nacionalističkih osjećanja i promociju "Bratstva i jedinstva" šest naroda SFR Jugoslavije što je doprinijelo njenom raspadu.^[17]

Tito je tijekom cijele svoje vladavine gradio jak kult ličnosti kojeg je KPJ zagovarala i održavala na životu i nakon njegove smrti. Unatoč tome, niti dvanaest godina nakon Titove smrti, usporedo s padom komunizma u cijeloj istočnoj Europi, dolazi do raspada SFRJ, građanskog rata, etničkih sukoba, ali i rata za neovisnost dotadašnjih Jugoslavenskih republika.

U 35 godina njegove čvrste vlasti postigao je znatan međunarodni ugled kao državnik također i u međunarodnim odnosima u kojima je Jugoslavija doživljavana s uvažavanjem. Stekao je i dodatnu međunarodnu pažnju kao suosnivač Pokreta nesvrstanih.^[18]

1. ↑ ^{a b c d e} Ivo Banac. 4. svibnja 2020. Josip Broz Tito (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 2. siječnja 2021.
2. ↑ Slavko Goldstein: Tito nije bio diktator već autokrat, volio je i imao potpunu vlast. Novi list (engleski). Pristupljeno 21. veljače 2021.
3. ↑ Budimir Lončar: Castro je bio diktator, a Tito autokrat. www.vecernji.hr. Pristupljeno 21. veljače 2021.
4. ↑ Hrvoje Klasić: Tito nije bio diktator, a Tuđman bi loše prošao u lustraciji. politikaplus.com (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 2. ožujka 2021. Pristupljeno 21. veljače 2021.
5. ↑ Vrijeme, Moje. Njemačka povjesničarka: ‘Tito nije bio demokrat, no Jugoslavija nije bila diktatura’. Pristupljeno 21. veljače 2021.
6. ↑ Da li je Tito bio diktator?. Radio Slobodna Evropa (srpsko-hrvatski). Pristupljeno 21. veljače 2021.
7. ↑ ^{a b c} Broz Tito, Josip, Opća i nacionalna enciklopedija, proleksis.lzmk.hr, pristupljeno 30. siječnja 2019.
8. ↑ Andjelic, Neven. 2003. Bosnia-Herzegovina: The End of a Legacy. Frank Cass. str. 36. ISBN 978-0-7146-5485-0
9. ↑ McGoldrick 2000, str. 17. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFMcGoldrick2000 (pomoć)
10. ↑ Melissa Katherine Bokovoy, Jill A. Irvine, Carol S. Lilly, State-society relations in Yugoslavia, 1945–1992; Palgrave Macmillan, 1997., str. 36, 0-312-12690-5
    (engl.) "...Of course, Tito was a popular figure, both in Yugoslavia and outside it."
11. ↑ Shapiro, Susan; Shapiro, Ronald. 2004. The Curtain Rises: Oral Histories of the Fall of Communism in Eastern Europe (engleski). McFarland. ISBN 978-0-7864-1672-1
    (engl.) "...All Yugoslavs had educational opportunities, jobs, food, and housing regardless of nationality. Tito, seen by most as a benevolent dictator, brought peaceful co-existence to the Balkan region, a region historically synonymous with factionalism."
12. ↑ Povijesni mitovi o Josipu Brozu Titu kao sredstvo manipulacije narodima na prostoru bivše SFRJ  Arhivirana inačica izvorne stranice od 23. lipnja 2020. (Wayback Machine), Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske (Sveučilišni računski centar Sveučilišta u Zagrebu), hrcak.srce.hr, pristupljeno 30. siječnja 2019.
13. ↑ Broz, Josip – Tito: "Za života stvoren je kult njegove ličnosti. Nakon sloma Jugoslavije podjednako hvaljen i kritiziran. Njegov povijesni značaj još uvijek je nemoguće do kraja ocijeniti.", Istarska enciklopedija (LZMK), istra.lzmk.hr, pristupljeno 30. siječnja 2019.
14. ↑ Rhodri Jeffreys-Jones. 2013. In Spies We Trust: The Story of Western Intelligence. OUP Oxford. str. 87. ISBN 978-0-19-958097-2
15. ↑ West, Richard. 2012. Tito and the rise and fall of Yugoslavia. Faber & Faber. London. ISBN 1-322-36238-6. OCLC 897508255
16. ↑ West, Richard. 1995. Tito: and the rise and fall of Yugoslavia. 1 izdanje. Carroll & Graf. New York. ISBN 0-7867-0202-8. OCLC 32202123
17. ↑ Rudolf, Davorin; Čobanov, Saša. 23. lipnja 2009. Jugoslavija: unitarna država ili federacija povijesne težnje srpskoga i hrvatskog naroda – jedan od uzroka raspada Jugoslavije. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu. 46 (2): 287–314. ISSN 0584-9063
18. ↑ Iheanacho, Vitalis Akujiobi. Kolovoz 1987. Nonalignment: Cuba and Yugoslavia in the Nonaligned Movement 1979-1986. UNT Digital Library (engleski). Pristupljeno 10. ožujka 2021.