.jpg)
Klin je strojni dio stožastog oblika, obično s nagibom 1:100, koji se primjenom sile umeću između glavčine i vratila. Time se na dodirnim površinama stvara sila trenja potrebna za prijenos okretnog momenta. Dok glavina uvijek ima izrađen žlijeb s jednakim nagibom kao klin, vratilo može s obzirom na vrstu klina, biti različito oblikovano. Prema tome razlikuju se:
- žlijebljeni klinovi, gdje vratilo ima žlijeb bez nagiba,
- plosnati klinovi, gdje je vratilo na mjestu klina spljošteno,
- zaobljeni klinovi, gdje se ne zahtjeva nikakva dodatna obrada vratila,
- tangencijalni klinovi, gdje su vratilo i glavina izrađeni s posebnim žljebovima po obodu.
U spoju vratila i glavčine s klinom, zbog djelovanja klina, nastaje ekscentričan spoj, s obzirom na to da općenito dolazi do dodira među elementima u dvije točke (na jednoj strani posredno preko klina, a na drugoj strani neposredno). Ako se upotrijebe dva klina pod kutom 120°, vratilo i glavina dodiruju se u tri točke. To je povoljnije, posebno za izmjenična i udarna opterećenja. Kako bi se što više smanjila ekscentričnost vratila i glavine preporučuje se prijelazni dosjed između rupe u glavini i vratila (na primjer H/k ili H/m). Zbog ekscentričnosti spoja klinovi se koriste samo za manje brzine vrtnje (n ≤ 1200 okretaja/minuti) prvenstveno u poljoprivrednim i građevinskim strojevima, te u napravama za dizanje. Klinovi su obično izrađeni od vučenog čelika prema DIN 1652 (ili ISO 1052), s vlačnom čvrstoćom Rm ≥ 600 N/mm2 i to:[1]
- St 50-1K (Č0545) za visine klinova h ≤ 25 mm,
- St 60-2K (Č0645) za visine klinova h > 25 mm.
- ↑ [1] Arhivirana inačica izvorne stranice od 31. siječnja 2012. (Wayback Machine) "Elementi strojeva", Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje Split, Prof. dr. sc. Damir Jelaska, 2011.