Korona

Sunčeva korona snimljena posebnim teleskopom - koronagrafom
Izbijanje pramenova korone 31. kolovoza 2012.
Ovo je glavno značenje pojma Korona. Za druga značenja pogledajte Korona (razdvojba).

Korona (lat. corona: vijenac, kruna) je vanjski dio atmosfere Sunca i zvijezda koji emitira rendgensko zračenje. Male je gustoće (koncentracija atoma manja od 1015 po/m3), vrlo visoke temperature (milijun i više °C) i promjenljiva oblika unutar ciklusa Sunčeve aktivnosti. Golim se okom zapaža samo za potpune pomrčine, dok se koronografom vidi i izvan razdoblja pomrčine. Oblici korone slijede smjer magnetskoga polja. Iz korone struji Sunčev vjetar, koji čine električki nabijene i nenabijene čestica. U koroni nastaju povremene erupcije kojima se Sunčeva tvar izbacuje u međuplanetski prostor, što utječe na atmosferemagnetosfere planeta.[1]

Korona obuhvaća zadnji, vanjski dio sunčeve atmosfere, ali i atmosfere ostalih zvijezda koju inače čine tri sloja; kromosfera, fotosfera i sama korona. Ona je u biti plazma koja doseže temperature više od nekoliko milijuna kelvina za razliku od fotosfere koja doseže temperature od oko 6 000 K. Dio po dio korone se lagano otpuhuje u svemir to jest gubi masu i to u obliku sunčevog vjetra. Sam oblik korone se neprestano mijenja, dok joj je sjaj do oko milijun puta manji od fotosfere pa je zbog toga i teže uočljiva. Koronu najviše zapažamo za vrijeme potpune pomrčine Sunca ili posebnim teleskopom - koronagrafom koji blokira direktnu Sunčevu svjetlost, a služi za snimanje atmosfere zvijezda i promatranje objekata poput kometa i ekstrasolarnih planeta koji kruže oko drugih zvijezda.

Jako visoke temperature korone su zbunjivale znanstvenike i u 19. stoljeću, tako da su predlagali da ona sadrži nepoznati element “koronij”. Ustvari, da korona ima temperature veće od 1 000 000 K otkrili su Gotrian 1939. i Bengt Edler 1941., otkrivši koronalne linije na spektru visoko ioniziranih metala (zelena Fe-XIV linija na 530,3 nm i crvena Fe-X linija na 637,4 nm).[2]

Svjetlo s korone dolazi iz 3 različita glavna izvora, koja se nazivaju različitim imenima, iako dijele isti volume i prostor:

  • K – korona, oznaka K potječe od kontinuiranog spektra, a to je svjetlost raspršena brzim slobodnim elektronima. Spektralne linije gotovo ne postoje, zbog velike brzine elektrona, pa dolazi do Dopplerovog učinka i apsorpcijske linje se gotovo ne vide;
  • F – korona, oznaka dolazi od Josepha von Fraunhofera i Fraunhoferovih apsorpcionih linija na spektru svjetlosti. Ovdje dolazi do raspršenja svjetlosti na česticama prašine, koje dolaze iz međuplanetarnog prostora i zauzimaju vrlo veliki prostor, a na velikoj udaljenostima se nazivaju i zodijačka svjetlost;
  • E – korona, oznaka dolazi od spektralnih emisionih linija, koje stvaraju ioni, koji su prisutni u koronalnoj plazmi. Spektralne linije se nalaze u širokom zabranjenom području i toplom području, pa su glavni izvor podataka o sastavu korone.[3]
  1. korona, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.
  2. Aschwanden, M. J. 2004. Physics of the Solar Corona. An Introduction. Praxis Publishing Ltd.
  3. Corfield, Richard. 2007. Lives of the Planets. Basic Books

From Wikipedia, the free encyclopedia · View on Wikipedia

Developed by Tubidy