Latinsku riječ libido može se doslovno prevesti kao požudu, želju, htijenje, priželjkivanje ili zadovoljstvo. Termin se prvi put pojavljuje u petom pjevanju Danteovog Pakla, gdje susreće kraljicu Semiramidu, koju opisuje kao onu "koju libido dopušta svojim zakonom".
Libido predstavlja ključni pojam unutar psihoanalitičkih teorija. Pojavljuje u spisima Sigmund Freuda 1894. Prema Freudovoj teoriji libido predstavlja seksualni nagon i po njemu to je glavni, ako ne i jedini pogon čovjeka. Po Freudovom kauzalnom shvaćanju radi se uvijek o jednoj te istoj nepromijenjenoj supstanci, seksualne komponente, na čije djelovanje ukazuje tumačenjem s jednoličnom ravnomjernošću. Po Carl Gustav Jungu, nemoguće je libido kao pojam i objašnjenje koristiti samo kao seksualnu energiju. Seksualna dinamika je u totalnom području psihe samo specijalan slučaj, kao na primjer i nagon gladi, čime Jung ne osporava njenu egzistenciju, već je samo pomjera na pravo mjesto. Dakle nasuprot seksualnoj teoriji, Jung libido općenito predstavlja kao (psihičku) energiju.