Maria Goeppert-Mayer | |
Rođenje | 28. lipnja 1906. Katowice, Njemačko Carstvo (danas Poljska) |
---|---|
Smrt | 20. veljače 1972. San Diego, Kalifornija, SAD |
Državljanstvo | Njemačko, američko |
Institucija | Projekt Manhattan Laboratoriji u Baltimoreu, New Yorku, Chicagu, San Diegu |
Alma mater | Sveučilište u Göttingenu |
Akademski mentor | Max Born |
Poznat po | Model ljusaka ili asimetričnost atomske jezgre Magični broj |
Istaknute nagrade | Nobelova nagrada za fiziku (1963.) |
Portal o životopisima |
Maria Goeppert-Mayer (Katowice, Poljska, 28. lipnja 1906. – San Diego, Kalifornija, SAD, 20. veljače 1972.), američka fizičarka njemačkoga podrijetla. Diplomirala i doktorirala (1930.) na Sveučilištu u Göttingenu. Radila u laboratorijima u Baltimoreu, New Yorku, Chicagu, San Diegu. U Projektu Manhattan radila je na razdvajanju izotopa. Razvila je matematički model slojevite strukture ljusaka u atomskoj jezgri te uvjete stabilnosti jezgre prema broju nukleona (1950.). Objasnila je zašto su jezgre koje sadrže određeni magični broj (2, 8, 20, 28, 50, 82, 126) nukleona iznimno stabilne. Pridonijela je razvoju kvantne elektrodinamike i spektroskopije. Bila je članica Nacionalne akademije znanosti SAD-a (od 1956.). Za otkriće nuklearne ljuskaste strukture s H. D. Jensenom i E. P. Wignerom podijelila Nobelovu nagradu za fiziku 1963. Po njoj je nazvan krater na Veneri (Goeppert-Mayer (krater)).[1] Druga je žena koja je primila Nobelovu nagradu, nakon Marie Curie.[2]
Diplomirala je na Sveučilištu u Göttingenu, a pisala je doktorsku disertaciju na temu moguće dvofotonske apsorpcije na atomu. Razvojem lasera omogućena je provjera valjanosti njene teze. Jedinica za presjek dvofotonske apsorpcije nazvana je Goeppert Mayer (GM).[3] Udala se za kemičara Josepha Edwarda Mayera i 1930. emigrirala u SAD.[4][5]