Max von Laue | |
Rođenje | 9. listopada 1879. Koblenz, Porajnje-Falačka, Njemačka |
---|---|
Smrt | 24. travnja 1960. Berlin, Njemačka |
Državljanstvo | Nijemac |
Polje | Fizika |
Institucija | Sveučilište u Zürichu Sveučilište u Frankfurtu Sveučilište u Berlinu Institut Max Planck |
Alma mater | Sveučilište u Strasbourgu Sveučilište u Göttingenu Sveučilište u Münchenu Sveučilište u Berlinu |
Akademski mentor | Max Planck |
Poznat po | Ogib rendgenskih zraka |
Istaknute nagrade | Nobelova nagrada za fiziku (1914.) |
Portal o životopisima |
Max von Laue (Koblenz, 9. listopada 1879. - Berlin, 24. travnja 1960.), njemački fizičar. Od 1912. profesor fizike na sveučilištu u Zürichu, od 1919. direktor zavoda za teorijsku fiziku Sveučilišta u Berlinu, od 1951. direktor instituta za fizikalno-kemijska istraživanja "Max Planck" u Berlinu. Da bi dokazao valnu prirodu rendgenskih zraka, predložio je 1912. da se kao optička rešetka upotrijebi kristal i tako postigne ogib (difrakcija) rendgenskih zraka. Pokuse su izveli Paul Knipping i Walter Friedrich te pokazali da su rendgenske zrake elektromagnetske naravi. To je bio početak rendgenske strukturne analize. Laue se bavio i teorijom relativnosti, kvantnom fizikom i drugim granama fizike. Za istraživanja ogiba rendgenskih zraka u kristalima dobio je 1914. Nobelovu nagradu za fiziku.[1]