Scenska umjetnost |
---|
Praksa opernog pjevanja u Italiji | |
---|---|
UNESCO – Nematerijalna svjetska baština | |
Italija | |
Regija: | Europa |
Godina upisa: | 2023. |
Ugroženost: | ne |
Poveznica: | UNESCO:01980 |
Opera se može definirati kao scenska drama u kojoj glavni glumci pjevaju većinu svoje uloge. Smatra se jednim od najsloženijih oblika umjetnosti. Kombinira pjevanje, glumu, orkestralnu glazbu, kostime, scenarij (libreto), a često i balet kao vrstu plesa.
Tradicionalna opera ima tri vrste pjevanja: recitativ, deklamaciju i ariju, tj. otpjevanu solo dionicu. Kratka pjevna dionica naziva se i arioso. Sve vrste pjevanja prate glazbeni instrumenti.
Pjevači i njihove uloge razvrstavaju se prema rasponu glasa. Muški pjevački glasovi su bas, basbariton, bariton, tenor i kontratenor, a ženski alt, mezzosopran i sopran. Svaka od tih vrsta ima podvrste, npr. podvrste soprana su lirski, koloraturni, spinto i dramski sopran. Te podvrste pomažu kako bi pjevači dobili uloge koje najbolje odgovaraju boji i kakvoći njihova glasa.
Što je važnije u operi - riječi ili glazba? O tom se pitanju raspravlja još od 17. stoljeća. Vizualne umjetnosti kao što je slikarstvo koriste se kako bi stvorile scenski spektakl, koji se smatra važnim dijelom izvedbe. Osim toga, u operi se često koristi ples. Slavni je operni skladatelj Richard Wagner shvaćao operu kao Gesamtkunstwerk, kao svojevrsno "zbirno umjetničko djelo".