Osnovna lista lijekova Svjetske zdravstvene organizacije

Osnovna lista lijekova Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) prvi put je objavljena 1977. godine s 204 farmaceutska lijeka.^[1] Popis se ažurira svake dvije godine. Do 2016. godine najmanje 156 zemalja izradilo je nacionalne liste osnovnih (esencijalnih) lijekova prema modelu SZO.^[2] Nacionalne liste sadrže između 334 i 580 lijekova.^[3]

U travnju 2015. Svjetska zdravstvena organizacija objavila je 19. izdanje popisa za odrasle i 5. izdanje popisa za djecu.^[4][5] Popis koji slijedi temelji se na tom izdanju popisa za odrasle. Znak † dodan je uz lijekove na komplementarnoj listi; za ove je lijekove potrebna posebna dijagnostika, nadzor ili obuka, a stavka može biti navedena kao komplementarna i zbog većih troškova ili slabijeg odnosa cijena/dobrobit. 

To su lijekovi koji zadovoljavaju prioritetne zdravstvene potrebe stanovništva.^[6] Pacijenti trebaju imati pristup lijekovima s ove liste u svakom trenutku u dovoljnim količinama. Cijene bi trebale biti na općenito pristupačnim razinama.^[7]

Od 2007. godine objavljuje se posebna lista lijekova namijenjenih dječjim pacijentima.^[8]

I popisi lijekova za odrasle i djecu Svjetske zdravstvene organizacije sadrže oznaku koja označava, da je određeni lijek "komplementaran", stoga u suštini postoje dva popisa, "osnovni popis" i "komplementaran popis". Temeljni popis predstavlja popis minimalnih potreba za lijekovima za osnovni zdravstveni sustav, navodeći najučinkovitije, najsigurnije i najisplativije lijekove za prioritetna stanja. Prioritetni uvjeti odabiru se na temelju sadašnje i procijenjene buduće važnosti za javno zdravlje, te potencijala za sigurno i troškovno učinkovito liječenje.

Na komplementarnoj listi nalaze se osnovni lijekovi za prioritetne bolesti. U slučaju sumnje, lijekovi se također mogu navesti kao komplementarni na temelju viših troškova ili manje atraktivne troškovne učinkovitosti u različitim okruženjima. Popis je važan jer čini temelj nacionalne politike o lijekovima u više od 155 zemalja, kako u razvijenom svijetu tako i u zemljama u razvoju. Mnoge vlade pozivaju se na preporuke Svjetske zdravstvene organizacije kada donose odluke o zdravstvenim izdacima. Države se potiče da pripreme vlastitu osnovnu listu lijekova uzimajući u obzir lokalne prioritete. Preko 150 zemalja objavilo je službeni popis osnovnih lijekova,^[9] uključujući i Hrvatsku.

1. ↑ Comparative Table of Medicines on the WHO Essential Medicines Lists from 1977–2011 (XLS). World Health Organization. Pristupljeno 30. prosinca 2013.
2. ↑ The WHO Essential Medicines List (EML): 30th anniversary. World Health Organization. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. ožujka 2019. Pristupljeno 26. lipnja 2016.
3. ↑ Bansal, D; Purohit, VK. Siječanj 2013. Accessibility and use of essential medicines in health care: Current progress and challenges in India. Journal of pharmacology & pharmacotherapeutics. 4 (1): 13–8. doi:10.4103/0976-500X.107642. PMID 23662019
4. ↑ 19th WHO Model List of Essential Medicines (April 2015) (PDF). WHO. Travanj 2015. Pristupljeno 10. svibnja 2015.
5. ↑ WHO moves to improve access to lifesaving medicines for hepatitis C, drug-resistant TB and cancers. 8. svibnja 2015. Pristupljeno 8. svibnja 2015.
6. ↑ https://web.archive.org/web/20081002110638/http://www.who.int/medicines/services/essmedicines_def/en/ Preuzeto 26. prosinca 2021.
7. ↑ https://web.archive.org/web/20140201194528/http://apps.who.int/medicinedocs/en/d/Js4875e/5.2.html Preuzeto 26. prosinca 2021.
8. ↑ http://apps.who.int/iris/handle/10665/325772 Preuzeto 26. prosinca 2021.
9. ↑ Seyberth, Hannsjörg W.; Rane, Anders; Schwab, Matthias (2011). Pediatric Clinical Pharmacology. Springer Science & Business Media. p. 358. ISBN 9783642201950.