Povijest Bosne i Hercegovine

Dio niza o članaka povijesti Bosne i Hercegovine

Stari vijek

Iliri na tlu Bosne i Hercegovine Rimljani u Bosni i Hercegovini

Srednji vijek

BiH u ranom srednjem vijeku Srednjovjekovna bosanska država

Novi vijek

BiH u Osmanskom Carstvu BiH u Austro-Ugarskoj

Kraljevina Jugoslavija

Država Slovenaca, Hrvata i Srba BiH u Kraljevini Jugoslaviji

Socijalistička Jugoslavija

Drugi svjetski rat u BiH BiH u socijalističkoj Jugoslaviji

Suvremena BiH

Rat u Bosni i Hercegovini Postdaytonska država

Dio niza članaka o Povijesti Hrvata Bosne i Hercegovine

Srednjovjekovna Bosna i Osmanlije

Austro-Ugarska i prva Jugoslavija

Drugi svjetski rat i druga Jugoslavija

Domovinski rat u Bosni i Hercegovini

Postdaytonska Bosna i Hercegovina

Povijesna zbivanja na tlu Bosne i Hercegovine traje od davne prošlosti do danas. Između 1154. i 1377. bila je jedna od banovina, od 1377. do 1463. kraljevina, a 1463. je priznao ju je Rim, ali su iste godine Osmanlije uništile bansku i kraljevsku vlast. Kraljevina Bosna bila je katolička i zapadno orijentirana kraljevina.^[1] Od 1580. do 1867. bila je ajalet (najveća teritorijalna jedinica u Otomanskom Carstvu); nakon reformi vilajet od 1867. do 1878., od 1878. do 1918. "krunska zemlja" u sklopu Austro-Ugarske; a od 1945. do 1992. federalna republika. Od 1992., Bosna i Hercegovina je nezavisna država. Hrvatski obiteljski leksikon, natuknica Bosna i Hercegovina:^[2]

"Naseljena od paleolitika, a najstarija naselja pripadaju kulturi moustériena. Od poč. ← 1. tisućljeća ondje žive ilir. plemena Mezeji, Oserijati, Breuci, Japodi, Desidijati, Delmati, Autarijati, Daorsi. U ← 4. st. prodiru keltska plemena. Od ← 229. do ← 168. Iliri vode dugotrajne ratove protiv rim. legija. Istom nakon sloma Batonova ustanka (6 – 9. god.) Rimljani su ovladali područjem BiH, koje ulazi u sastav rim. provincije Dalmacije. Podjelom Carstva 395. teritorij BiH pripao je Z dijelu. Od 476. ovim prostorima prolaze mnogi germ. narodi (pod vlašću Istočnih Gota 489. – o. 540.), a od tada počinju prodirati Avari i Slaveni, koji se poč. 7. st. trajnije naseljavaju. U rat protiv avarske države Franci su uvukli i Hrvate koji su, svladavši Avare, zaposjeli njihovu zemlju.

Sredinom 10. st. prvi se put spominje Bosna kao malo područje uz gornji tok rijeke Bosne. Pojedina područja kasnijeg bosanskohercegovačkog teritorija razvijaju se do 12. st. duže ili kraće vrijeme u sastavu susjedne hrvatske, odnosno srpske države. Od sred. 12. st. B. ima svoje vladare s titulom bana (Borić, Kulin). U tijeku 13. stoljeća, lokalni vladari vladari iz Središnje Bosne (Ninoslav i Prijezda) odolijevaju nastojanjima kralja Ugarske da ukine njihovu lokalnu autonomnu vlast i područje izravno pridruži zemljama krune sv. Stjepana.
Političke težnje ugarskog dvora u 13. st. najčešće su skrivane i opravdavane borbom protiv krivovjerja o kojemu izvori govore od vremena bana Kulina (1180. – 1203.). Premještanjem biskupskog sjedišta iz Bosne u Đakovo (sred. 13. st.) ostavljen je prostor lokalnim kršćanima/krstjanima, optuživanima za krivovjerje, da do kraja 13. st. izgrade samostalnu hijerarhiju, poznatu kao Crkva bosanska, koja se naslanjala na ostavštinu hrvatskih glagoljaša.
Krajem 13. i početkom 14. st. veći dio današnje BiH je pod gospodstvom bribirskih knezova, dok je manjim vladao srpski raskralj Stefan Dragutin. Početkom dvadesetih god. 14. st., njegov nasljednik u Bosni, Stjepan II Kotromanić počinje snaženje i teritorijalno širenje svoje vlasti, koja se prostirala »od Save do mora i od Cetine do Drine«. Za njegova nasljednika i nećaka, bana Tvrtka nastavljeno je jačanje države i teritorijalno širenje, osobito na račun susjednih srpskih velikaša.
Na poticaj svoga suverena, hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I, i muža njegove sestrične, kćerke prethodnog bana Stjepana II, Tvrtko je preuzeo srpsku krunu. Na taj način je 1377. svoju vlast podignuo na razinu kraljevstva, a sebe na razinu kralja. Nakon njegove smrti (1391.) B. je zahvatio proces osamostaljivanja najistaknutijih velikaša, pa je to na unutarnjem planu bilo vrijeme dugotrajnih sukoba iz kojih je zemlja izašla teritorijalno podijeljena na oblasti Hrvatinića, Radinovića-Pavlovića i Hranića-Kosača, te na malen komad zemalja pod središnjom vlašću Kotromanića, većinom u središnjij Bosni.

Ta podijeljenost olakšala je tursko upletanje u unutarnje prilike. Turci 1463. zauzeli istočne i središnje krajeve države Kotromanića, a od sjevernih i zapadnih krajeva je hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin formirao dva zaštitna područja (Jajačka i Srebrenička banovina, otprilike Donjih Kraja i Usore sa Solima) koja su trebala štititi ostale hrvatske zemlje od osmanske opasnosti. Padom Hercegovine 1482., Jajačke banovine 1527. i Bihaća 1592., Turci su ovladali područjem današnje BiH i organizirali svoju upravu. 1580. osnovali su Bosanski pašaluk kojemu je jezgru tvorio teritorij srednjovjovne države u Bosni, kao i većina kraljevine Hrvatske.
U tom razdoblju nastaju krupne etničke promjene jer, osim što je stradavalo, domaće stanovništvo bježi pred Turcima u sigurnije hrvatske. krajeve. Uspostavom tur. vlasti otpočinje proces islamizacije, koji osobito snažno zahvaća zatečeno stanovništvo u tijeku druge pol. 15. st. i u 16. st., bez obzira na njegovu vjersku pripadnost. Slabljenjem Osmanskog Carstva tijekom 17. i 18. st. BiH potresaju nemiri, a u prvoj pol. 19. st. jačaju zahtjevi za reformama Carstva, što je praćeno ustancima (Husein-kapetana Gradaščevića) i bunama, koje je Porta krvavo gušila (Omer-paša Latas).

Na Berlinskom kongresu 1878. Austro-Ugarska je dobila mandat da okupira BiH, a 1908. ju je anektirala. Od tada na bosanskohercegovačkim prostorima raste srpsko-hrv. antagonizam. Srpski nacionalisti u »Mladoj Bosni« ubijaju austrijskog nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. 6. 1914. Kriza izazvana time prerasta u I. svj. rat (1914. – 1918.). Slomom Austro-Ugarske 1918. BiH ulazi u sastav Kraljevine SHS, što je omogućilo nesmetanije djelovanje srpske politike. Šestosiječanskom diktaturom osnivanjem banovina, teritorij BiH podijeljen je po etno-geografskim linijama. Zapadna Hercegovina i gornji Vrbas s dominatno hrvatskim pučanstvom su pripojeni Dalmaciji/Primorskoj banovini kao njezino zaleđe, istočna Hercegovina Crnog Gori/Zetskoj Banovini, a ostatak je podijeljen na dva dijela, otprilike tokom rijeke Bosne, pri čemu je stara Turska Hrvatska postala Vrbavska banovina, a središnja i istočna Bosna rijekom Drinom uvučena u Srbiju, kao Drinska Banovina. Sporazumom Cvetković-Maček te granice su korigirane u Središnjoj Bosni i Posavini.
U toku II. svj. rata (1941. – 1945.) u BiH, tada u sastavu NDH, bjesni građ. rat u kojemu su stradale desetine tisuća Muslimana, Hrvata i Srba. Nakon rata BiH postaje posebna federalna jedinica nove Jugoslavije, a njezino stanovništvo islamske vjeroispovijesti dobiva sva prava naroda i konstituira, novu Muslimansku naciju. Nakon Titove smrti političke opreke među bosanskohercegovačkim narodima se produbljuju.

S raspadom Jugoslavije, prevlast u BiH ostvaruju nacionalne stranke: na prvim slobodnim izborima potkraj 1990. Muslimani, tj. Bošnjaci, uglavnom se priklanjaju Stranci demokratske akcije (SDA), Hrvati Hrvatskoj demokratskoj zajednici BiH (HDZ BiH), a Srbi Srpskoj demokratskoj stranci (SDS). Te stranke prevladavaju u Skupštini BiH i u državnom predsjedništvu, kojem predsjednik postaje Alija Izetbegović (lider SDA). Bošnjačkim i hrvanjima nastojanjima za državnom samostalnošću BiH (Memorandum o suverevitetu, 12. 10. 1991) protivilo s vodstvo SDS-a (Radovan Karadžić i dr.), koje je tijekom 1991. poticalo stvaranje Srpskih autonomnih oblasti unutar BiH. Vodstvo SDS-a bojkotiralo je rad državnih tijela, te je (21. 12. 1991) proglasilo Srpsku Republiku BiH (od 12. 8. 1992. Republika Srpska).
Uz podršku Hrvatske, vojno-politički se organizirala hrvatska strana u BiH (predvođena Matom Bobanom i dr.), proglašenjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne (18. 11. 1991; od 28. 8. 1993. Hrvatska Republika Herceg Bosna).
Na međunarunarodno priznanje BiH (7. 4. 1992.) srpska strana odgovorila je ratom (uz pomoć i potkroviteljstvo Srbije i Crne Gore) i do kraja 1992. zauzima oko 70 % državnog teritorija (proganjajući muslimansko i hrvatsko stanovništvo). Srpskim snagama suprotstavlja se Hrvatsko vijeće obrane (HVO; osn. 8. 4. 1992.), a potom i bošnjačka Armija BiH (osn. 4. 7. 1992). Uslijedilo je više bezuspješnih međunarodnih inicijativa za okončanjem rata, a 1993. – 1994. trajao je i hrvatsko-bošnjački sukob. Prestaje s posredovanjem SAD-a i uspostavljanjem hrvatsko-bošnjačke suradnje, koja je 1995. rezultirala vojnim uspjesima i okončanjem rata (→ Daytonski sporazum). Potom su unutar BiH stvorena dva entiteta: Federacija BiH (51 % teritorija) i Republika Srpska (49 % teritorija) te je uveden međunarodni polit. (OESS, UN i dr.) i sigurnosni (NATO) nadzor radi održanja mira. Procjenjuje se da je tijekom rata u BiH (1992. – 1995.) bilo više od 100 000 poginulih i oko 2,7 mil. prognanih i pogođenih ratnim nasiljem."

1. ↑ Dr. sc. Dragutin Pavličević. Kratka politička i kulturna povijest Hrvatske. Hrvatski informativni centar. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. rujna 2019. Pristupljeno 28. prosinca 2019.. Bila je to zapadno orijentirana, katolička kraljevina koja postaje tampon država između katoličke Hrvatske i grkoistočne Srbije.
2. ↑ Hrvatski obiteljski leksikon (LZMK) – Bosna i Hercegovina