Back Radioteleskoop Afrikaans Radiotelescopio AN مقراب راديوي Arabic Radioteleskop Azerbaijani Радиотелескоп Bulgarian বেতার দূরবীক্ষণ যন্ত্র Bengali/Bangla Radiotelescopi Catalan Radioteleskop Czech Radioteleskop Danish Radioteleskop German
Radioteleskop je astronomski instrument ili uređaj za prihvat i mjerenje jakosti svemirskih radio valova. Sastoji se od antene, prijamnika s pojačalom i elektronskih računala za analizu i pohranu podataka. Antene mogu biti poluvalni dipol, takozvana Yagijeva antena, ili dipol u žarištu udubljenoga kolektora koji je najčešće paraboloidnoga oblika. Po tipu rada radioteleskopi se dijele na one s radiointerferometrima, s grupnom antenom i s refleksijskim zrcalom. Veličina ili dimenzije refleksijskoga zrcala moraju biti što veće kako bi se postiglo bolje razlučivanje. Budući da su valne duljine radiovalova i do 100 000 puta veće od valnih duljina vidljive svjetlosti, potrebne su antene s promjerom od nekoliko desetaka metara kako bi se dobila moć razlučivanja od nekoliko stupnjeva, dok optički teleskopi s promjerom zrcala od približno 1 metar mogu razdvojiti (registrirati kao dva) izvore međusobno udaljene manje od jedne lučne sekunde. Zbog toga sve više u upotrebu ulaze prva dva tipa radioteleskopa, kojima nije uvjet velika zrcalna antena. Kod interferometarskoga tipa (dugobazična interferometrija) u najjednostavnijem slučaju koriste se dvije antene udaljene nekoliko desetaka ili stotina kilometara, koje su tijekom rada međusobno fazno koherentne (koherencija). Razmak između dviju antena ima tada istu ulogu koju u teleskopu s jednim zrcalom ima promjer zrcalne plohe. Problem je održavanje fazne koherencije na antenama zbog velike duljine vodiča koji ih spajaju. Taj se razmak može bitno smanjiti upotrebom većega broja antena na relativno malenom prostoru (grupna antena). One također moraju biti međusobno u fazi te zauzimati pravilan raspored (u obliku križa, kruga, slova Y i tako dalje). Linearne su dimenzije takve grupne antene reda veličine kilometra, a moć je razlučivanja nekoliko lučnih minuta.
Radioteleskopom se registriraju valovi one valne duljine na koju je njegov električni krug ugođen. Interkontinentalni radiointerferometri postižu kutno razlučivanje bolje od 0,001″. Za opažanje spektralnih linija primjenjuju se radiospektrometri. Razvojem radioteleskopa razvila se i tehnika prijama slabih radiosignala i njihovo odvajanje od šumova. U uporabi su tehnički postupci kao što je aperturna sinteza, kojom se simuliraju veće prijamne površine i bolje razlučivanje, a u tu se svrhu koristi i Zemljina vrtnja. Najveći upravljivi radioteleskop (radioteleskop s pomičnom antenom) promjera 110 metara, nalazi se u Green Banku, SAD. Radioteleskop (neupravljivi) u Arecibu, Portoriko, SAD, promjera je 305 metara, smješten je u prirodnoj udolini, a rabi se i kao radar. Jedan je od najvećih i najosjetljivijih radiointerferometara od 27 elemenata VLA (eng. Very Large Array), a nalazi se u Socorru, SAD.[1]
Radioteleskop je ustvari vrsta usmjerene radijske antene, koja se koristi u radioastronomiji. Sličan tip antena se koristi u praćenju i skupljanju podataka s umjetnih satelita i svemirskih letjelica. Razlikuju se od optičkih teleskopa, jer rade s radiofrekvencijama, koje su dio elektromagnetskog spektra, uz pomoć kojih mogu otkriti i dobiti podatke s radioizvora. Radioteleskopi su obično parabolične antene (tanjuri), koji se koriste samostalno ili u zajedničkim mrežama. Radijski opservatoriji poželjno su smješteni daleko od prenapučenih gradova, da bi se izbjegla elektromagnetska interferencija s radija, televizije, radara i ostalih odašiljača. Slično je i s optičkim teleskopima, koji imaju problema sa svjetlosnim onečišćenjem. Zbog toga se radio teleskopi često smještaju u doline, gdje su im okolna brda kao štitovi.