Podjela ljudi na rase temelji se na društvenoj karakterizaciji skupine ljudi koja ima osnove u zajedničkim fizičkim i društvenim odlikama.
Prvo korištenje pojma odnosilo se na govornike istog jezika, a zatim na nacionalnu pripadnost. U 17. stoljeću pojam se počeo odnositi na fizičke odlike. Moderne prirodne i društvene znanosti definiraju rasu kao društveni konstrukt s temeljem u proizvoljnim pravilima nekog društva.[1]
Vrsta podjele mijenjala se kroz povijest i uvijek koristila neznanstvenu, pučku taksonomiju koja određuje tzv. esencijalne tipove pojedinih ljudi prema opaženim odlikama. Esencijalizam, pretpostavka da neka skupina ili kategorija ima najmanje jedno ključno obilježje koje bitno određuje identitet svih njezinih pripadnika,[2] je u biološkim znanostima zastarjeli pojam, te se izbjegava kod kolektivne diferencijacije fizičkih i bihevioralnih odlika.[3]
Unatoč tome što postoji snažni znanstveni konsenzus da su biološki esencijalizam i rasna tipologija činjenično neodrživi pojmovi, pojam se povremeno i dalje koristi na slabo definiran način, što ima esencijalističke implikacije. Dok jedni istraživači koriste pojam kako bi karakterizirali fuzzy skupove odlika ili vidljivih razlika u ponašanju, drugi se tome protive jer pojam nema taksonomsku vrijednost iz razloga što svi ljudi na Zemlji pripadaju istoj vrsti (Homo sapiens L.) i podvrsti (Homo sapiens sapiens L.).
Od druge polovice 20. stoljeća jaka povezanost pojma s ideologijama i pseudoznanosti rasne biologije otežala je i njegovo korištenje, pa se koriste precizniji pojmovi poput: populacije, narodi, etničke skupine, zajednice, itd., ovisno o kontekstu.