Samoubojstvo

Samoubojstvo (lat. suicidium, od sui caedere, "ubiti sam sebe") je čin svjesnog i namjernog oduzimanja vlastitog života.

Samoubojstvo se često počini iz očaja, a njegov se uzrok učestalo pripisuje mentalnim poremećajima, kao što su depresija, bipolarni poremećaj, shizofrenija te alkoholizmu ili zlouporabi droga.^[1] Vrlo važnu ulogu imaju i čimbenici stresa, kao što su financijske poteškoće ili poteškoće u međuljudskim odnosima. U nastojanju sprječavanja samoubojstva ubrajaju se ograničavanje pristupa vatrenom oružju, liječenje duševnih bolesti i liječenje od zlouporabe droga te poboljšanje gospodarskoga razvoja.

Najčešće se metode počinjenja samoubojstva razlikuju od zemlje do zemlje, a djelomice su povezane i s dostupnošću sredstava. U uobičajene metode spadaju: vješanje, trovanje pesticidima te uporaba vatrenog oružja. Od samoubojstva svake godine umire oko 800 000 do milijun ljudi, stoga je ono 10. po redu uzrok smrtnosti u svijetu.^[1][2] Stope samoubojstva više su u muškaraca nego u žena, a vjerojatnost uspjelog samoubojstva je tri do četiri puta veća kod osoba muškoga spola nego kod osoba ženskoga spola.^[3] Broj procijenjenih neuspjelih pokušaja samoubojstva svake godine iznosi 10 do 20 milijuna.^[4] Oni su češći među mlađim i ženskim osobama.

Na poglede na samoubojstvo imale su utjecaja opće egzistencijalne teme, kao što su religija, čast te značenje života. Zbog vjerovanja u svetost života abrahamske religije na samoubojstvo tradicionalno gledaju kao na djelo protiv Boga. U samurajsko se doba u Japanu poštovao seppuku kao način iskupljenja za neuspjeh ili kao oblik prosvjeda. U okviru satija, danas zakonom zabranjene hinduističke pogrebne prakse, od udovica se očekivalo da se, bilo dragovoljno ili pod pritiskom obitelji i društva, spale na suprugovoj pogrebnoj lomači.^[5]

Samoubojstvo i pokušaj samoubojstva, koji su prije bili zakonski kažnjivi, u većini zapadnih zemalja više to nisu. No, u većini islamskih zemalja ono je još uvijek kazneno djelo. Tijekom 20. i 21. stoljeća samoubojstvo putem samospaljivanja koristilo se kao način prosvjeda, dok su se kamikaze i samoubilački bombaški napadi koristili kao vojna, odnosno teroristička taktika.^[6]

1. ↑ ^{a b} Hawton K, van Heeringen K. Travanj 2009. Suicide. Lancet. svezak 373 (broj 9672): str. 1372.–1381. doi:10.1016/S0140-6736(09)60372-X. ISSN 0140-6736. PMID 19376453
2. ↑ Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor Var2012
3. ↑ Meier, Marshall B. Clinard, Robert F. 2008. Sociology of deviant behavior 14. izdanje izdanje. izdavač: Wadsworth Cengage Learning. Belmont, CA. str. str. 169. ISBN 978-0-495-81167-1
4. ↑ Bertolote JM, Fleischmann A. Rujan 2002. Suicide and psychiatric diagnosis: a worldwide perspective. World Psychiatry. svezak 1 (broj 3): str. 181.–185. PMC 1489848. PMID 16946849
5. ↑ Indian woman commits sati suicide. Bbc.co.uk. 7. kolovoza 2002. Pristupljeno 26. kolovoza 2010.
6. ↑ Aggarwal, N. 2009. Rethinking suicide bombing. Crisis. svezak 30 (broj 2): str. 94–97. doi:10.1027/0227-5910.30.2.94. PMID 19525169