Slavac

Slavac ili Slavić (11. stoljeće) je prema nekim izvorima (Ivan Lučić), bio hrvatski kralj koji je uzurpirao prijestolje nakon smrti hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. 1074. godine i vladao južnim dijelom hrvatskog kraljevstva od 1074. do 1075. godine. Prema nekim hrvatskim povjesničarima crkva sv. Petra na Priku u Omišu, na desnoj obali rijeke Cetine prvi put se spominje 1074. godine, upravo za vladanja kralja Slavca. U njoj je kralj Slavac, prema sačuvanom dokumentu pronađenom u kartularu spomenute crkve, presudio spor oko nekih zemalja.

Međutim, istraživanja su pokazala da Slavac ipak nije živio u razdoblju 1074. – 1075. nego kasnije i da je, na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće, bio vladar hrvatskih Neretvana (Mariani) čiji su vladari nosili naziv rex, judex ili dux, kao Berigoj, Jakov, Rusin i Slavac u 11. stoljeću. Prema toj teoriji, kad je Normanski knez Amiko od Giovenazza 1074. napao je Hrvatsku, nije zarobio kralja Slavca, nego Petra Krešimira IV.

Povjesničar Neven Budak smatra da Slavac nije bio neretvanski vladar, već pretedent na hrvatsko prijestolje, nakon smrti kralja Zvonimira i kralja Stjepana II., ali tvrdi da nije bio okrunjen, jer se tada hrvatska kraljevska kruna nalazila kod nadbiskupa Lovre († 1099.) u Splitu.