Smrt je kraj života i trajni i nepovratni prestanak svih bioloških funkcija koje održavaju organizam.[1]
Smrt je prestanak svih bioloških funkcija koje definiraju živi organizam. Osim nasilnih uzroka smrti (ubojstva, ratovi, nesreće), zaraznih i/ili neizlječivih bolesti, sva ljudska bića i velika većina životinja (osim jedne minijaturne vrste meduza turritopsis nutricula), od rođenja su podložna neizbježnom procesu starenja i umiranja. Paradoksalno je da precizna medicinska definicija ljudske smrti postaje sve više problematična, što je veći napredak znanosti i tehnologije. Religijske tradicije i filozofske rasprave već tisućljećima na različite načine tumače taj završni dio života.
Većina religija tumači da poslije smrti dolazi neka vrsta zagrobnog života. Neke govore prijelazu u raj ili pakao, dok druge o reinkarnaciji tj. ponovnom rađanju duše ili duha u drugom tijelu. Stari narodi su vjerovali da smrću odlaze u vječna lovišta i zato su svoje mrtve pokapali s oruđem, nakitom i oružjem, potrebnim za taj vječni lov.
S druge strane, pojam "smrti" često se znade u znanosti pridijeliti neživim pojavama, sustavima i napravama, označavajući pri tomu antropogeno gledište na prestanak funkcioniranja nekoga neživoga sustava. Tako jedna od teorija o budućnosti svemira smatra da će isti završiti u stanju toplinske smrti. Prestanak rada nekoga mehaničkog sustava često se kolokvijalno označava riječju da je taj sustav umro, npr. akumulator u automobilu, satni mehanizam, televizor i sl. Tako se taj pojam često koristi kada se želi označiti prestanak rada nekoga sustava, bilo živoga (uginuće, uvenuće) ili neživoga (kvar).