Srpskohrvatski | |
српскохрватски језик | |
Razredba | indoeuropski slavenski južnoslavenski zapadnojužnoslavenski srpskohrvatski |
Pismo | latinica, ćirilica |
Jezični kôd | |
ISO 639-1 | sh |
ISO 639-3 | hbs |
Povezani članci: jezik | jezična porodica | popis jezika (po kodnim nazivima) |
Srpskohrvatski jezik (ćirilica: српскохрватски), poznat i kao hrvatskosrpski, hrvatsko-bosansko-srpski ili bosansko-hrvatsko-crnogorsko-srpski (eng. Bosnian-Croatian-Montenegrin-Serbian, skr. BCMS), naziv je koji se ponegdje upotrebljava za sve govore Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca, za službeni jezik Kraljevine Jugoslavije te za dogovoreni zajednički jezik 4 države SFRJ od 1954. do 1991. godine.[1] Pojam je kao takav skovao Jacob Grimm u svojem prijevodu gramatike srpskoga jezika Vuka Karadžića 1824. godine.[2][3]
Vode se dalekosežne rasprave oko toga je li srpskohrvatski stvaran jezik koji obuhvaća sve oblike govora zapadnojužnoslavenske grane slavenskih jezika (tzv. naški),[4] ili se radi o isključivo političkoj jezičnoj kategoriji,[2] za koju neki tvrde da činjenično ne postoji.[5]
Ideja zajedničkog južnoslavenskog jezika seže barem od doba Ilirizma,[6] kada su predstavnici Ilirskog pokreta potpisali Bečki književni dogovor za osnutak jedinstvenog štokavsko-ijekavskog književnog jezika za govornike hrvatskoga i srpskoga.[7]