Temperament

Temperament (gr. ταμπεραμέντο, lat. temperamentum, ćud) je tipičan način emocionalnog doživljavanja i reagiranja i nije skup stečenih osobina, već je pretežno uvjetovan nasljednim čimbenicima. Razvoj temperamenta ovisi o funkcioniranju vegetativnog živčanog sustava i žlijezda s unutarnjim lučenjem. Iako je pri oblikovanju temperamenta utjecaj socijalnih čimbenika gotovo neznatan, on se ipak očituje u načinima izražavanja emocija, ovisno o kulturnoj sredini. Općenito govoreći, temperament čovjeka očituje se u jačini emocionalnog doživljavanja, brzini izmjenjivanja emocionalnih stanja, načinu kako se emocije izražavaju te općem tonu raspoloženja koje kod čovjeka prevladava. Ovisno o tome kako se ti aspekti emocionalnog života oblikuju i izražavaju, ljudi se pokušavaju svrstavati u razne tipove temperamenata. Najstarija takva podjela potječe od grčkog liječnika Hipokrata, iz 4. st. pr. Krista, a kasnije ju je preuzeo rimski liječnik Galen, i to se shvaćanje održalo sve do današnjih dana, u nešto izmijenjenom i znanstveno osnovanijem obliku. Ti tipovi su: sangvinik, kolerik, melankolik i flegmatik. Naravno da bi bilo teško sve svoje poznanike i prijatelje, kao i samoga sebe svrstati bez ostatka u neki tip. "Čisti" tipovi u životu ne postoje, stvarni ljudi imaju zbroj mnogih osobina koje nalazimo u tim pretpostavljenim tipovima. Koncepcija crta osobnosti podrazumijeva da svaki čovjek ima niz relativno izraženih osobina, više ili manje zavisnih. Glavnim crtama temperamenta smatraju se: emocionalna stabilnost – nestabilnost, optimizam – pesimizam, ekstrovertiranost – introvertiranost. Crte temperamenta logički su kontinuumi na čijim su krajevima suprotne kvalitete. Ne postoji dobar ili loš temperament. Kažemo da ćemo sve tipove temperamenata naći među zločincima, kao i to da ćemo sve tipove temperamenata naći među svecima.^[1]

1. ↑ Nastavni Zavod za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije – Mr.sc. Dario Miletić, prof.: »Četiri tipa temperamenta«, pristupljeno 16. svibnja 2015.