Tradicionalna misa

Ovaj članak ili jedan njegov dio zahtijeva jezičnu i pravopisnu doradu.Članak treba preurediti u skladu s gramatičkim i/ili pravopisnim pravilima standardnoga hrvatskog jezika.

Tradicionalna latinska misa (TLM), tridentska misa ili latinska misa oblik je rimskoga obreda svete mise sadržan u tipskome izdanju^[1] Rimskog misala kakav je izdavan od 1570. do 1962. Sve do pojave mise Pavla VI. u prosincu 1969., ovo je bio najrašireniji oblik liturgije na svijetu. U skoro^[2][3] svakoj zemlji slavila se isključivo na latinskomu jeziku, no bila je dozvoljena i uporaba inih jezika kako prije Tridentskoga sabora, tako i sljedećih stoljeća sve do Drugoga vatikanskoga sabora.^[4]

U nekim zemljama ovoj se misi daje pridjev „tridentska”, koji dolazi od latinskoga izraza Tridentinus, značenja „vezan za grad Tridentum” (današnji Trento u Italiji). Kao odgovor na odluke Tridentskoga sabora^[5] papa Pio V. objavio je 14. srpnja 1570. bulom Quo primum tempore^[6] novo izdanje Rimskoga misala, čineći ga time obveznim za cjelokupnu Zapadnu Crkvu, s izuzetkom onih crkava ili redova, koje su se 1570. preko 200 godina zakonito služile drugim misalom (a ne rimskim). Oni su mogli zadržati svoj stari misal, a mogli su ga i zamijeniti novom redakcijom Rimskoga misala, koju je proveo Pio V. Među njima je bio i npr. zagrebački obred,^[7] ali i mnogo stariji dominikanski obred, po kome je i sam Pio V., kao redovnik-dominikanac, slavio privatne Mise. Pavao VI. nije dopustio takvu raznolikost te je svoj novi misal proglasio obvezatnim za sve; čak je i drevni ambrozijanski obred reformiran analogno rimskome.^[8]

Papa Benedikt XVI. izdao je 2007. motuproprij Summorum Pontificum, s popratnim pismom biskupima svijeta. Papa je izjavio kako se izdanje Rimskog misala iz 1962. ima smatrati „izvanrednim oblikom” (forma extraordinaria)^[9] rimskoga obreda, čiji je Misal u izdanju pape Pavla VI. iz 1970. redovni ili standardni oblik (forma ordinaria). Kao posljedica toga, neki zovu tradicijsku latinsku misu „izvanrednim oblikom mise”.^[10] Tradicijski rimski obred katkad se zove „usus antiquior” (drevna uporaba) ili „forma antiquior” (stariji oblik),^[11] kako bi ga se razlikovalo od novijega oblika rimskoga obreda iz 1970., koji se katkada naziva „novus ordo” (novi red).

Drugi su nazivi skraćeni – tradicionalna misa i latinska misa – iako je službeni jezik mise koja ju je zamijenila također latinski, te se katkada i ona slavi na tom jeziku.^[12][13]

U Misama koje se slave bez prisutnosti puka, svaki katolički svećenik latinskoga obreda može se služiti ili Rimskim misalom koji je izdao papa Ivan XXIII. 1962. ili Rimskim misalom koji je objavio papa Pavao VI. 1970., koji se sada smatra „redovnim” oblikom liturgije. Na slavlja svete Mise prema Misalu iz 1962. mogu „se pripustiti, održavajući pravne odredbe, također vjernici koji to sami zatraže.”^[14] Dozvolu za korištenje tradicijskoga rimskoga obreda u župnim misama može dati župnik.^[15]

1. ↑ U ovomu surječju, „tipsko izdanje” znači službeno odobreno izdanje čijega se teksta sva ostala izdanja moraju pridržavati.
2. ↑ Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor CED
3. ↑ Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor CRD
4. ↑ Angelus A. De Marco, O.F.M., "Liturgijski jezici" u The American Ecclesiastical Review
5. ↑ Tridentski sabor, zasjedanje 4. prosinca 1563.
6. ↑ Hrvatski prijevod bule. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. listopada 2013. Pristupljeno 24. rujna 2013.
7. ↑ Dr. Dragutin Kniewald u svojoj knjižici Obred i obredne knjige zagrebačke stolne crkve 1094-1788. navodi: „Budući da je zagrebačka biskupija imala svoje rukopisne misale barem od prve polovice XIV. st., i budući da zagrebački štampani misal nije drugo no nova redakcija ovih rukopisnih misala, nije zagrebačka biskupija bila obvezana da poprimi rimski misal, nego je mogla ostati pri svomu.”
8. ↑ Ovim crkvama pripadale su i one u kojima je postojala varijanta rimskoga obreda pod nazivom sarumski obred, koji je bio u uporabi daleko dulje od propisanoga minimuma. U nekim prigodama rimokatolički prelati rabili su ovaj obred kao „izvanredni oblik” prilikom slavljenja mise. No, kao i u većini drugih područja i crkvenih redova, područja sarumskoga obreda postupno su usvojila standardni Rimski misal. Najvažnije ne-rimske liturgije koje se i dalje koriste jesu: ambrozijanski obred, mozarapski obred i kartuzijski obred.
9. ↑ Popratno pismo pape Benedikta XVI. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. listopada 2013. Pristupljeno 24. rujna 2013.
10. ↑ Iako i u hrvatskome jeziku riječ „izvanredan” ima i pohvalno značenje, njezino značenje unutar kanonskoga prava odgovara nečemu što „odudara od uobičajenoga”, kao npr. u slučaju „izvanrednih djelitelja pričesti” (usp. Kan. 910 §2 Zakonika kanonskoga prava).
11. ↑ Članak 10. Summorum Pontificuma, govori o slavljenju „iuxta formam antiquiorem ritus romani” (prema starijemu obliku rimskoga obreda).
12. ↑ Zakonik kanonskog prava, kanon 928.
13. ↑ Uputa Redemptionis Sacramentum, 112. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. listopada 2013. Pristupljeno 24. rujna 2013.
14. ↑ Summorum Pontificum  Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. listopada 2013. (Wayback Machine), članci 2. i 4.
15. ↑ Summorum Pontificum  Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. listopada 2013. (Wayback Machine), članak 5