Arnulf od Chocquesa

Arnulf Malecorne od Chocquesa (francuski: Arnoul de Chocques), također poznat i kao Arnulf od Rohesa (? - 1118) bio je katolički svećenik poznat kao jedan od duhovnih vođa Prvi križarskog rata te prvi latinski patrijarh Jeruzalema koji je stolovao dva puta - nakratko 1099. i od 1112. do smrti.

Rodio se kao nezakoniti sin svećenika u Flandriji, a u mladosti se školovao u Caenu zajedno sa Lanfrancom, budućim nadbiskupom Canterburyja. 1070-ih je bio tutor Cecilije, jedne od kćeri Williama Osvajača; također je bio i učitelj kasnijeg križarskog kroničara Raoula od Caena. U križarski rat je 1096. pošao kao jedan od kapelana normandijskog vojvode Roberta Curthosea. Uživao je veliki ugled među normanskim učesnicima pohoda, dok su ne-normanski križari za njega držali da je korumpiran i često o njemu pjevali skaredne pjesme.

Za vrijeme pohoda je došao u sukob sa Raymondom Tuluškim s obzirom da je za Petra Bartolomeja, pronalazača navodnog Svetog koplja u Antiohiji, držao da je običan šarlatan. Upravo zbog njega je Petar prošao kroz sud vatrom nakon koga je umro od opekotina. S druge strane, Arnulfovoj se propovjedničkoj djelatnosti pripisuje podizanje poljuljanog morala križarske vojske tokom opsade Jeruzalema koja je uspješno okončana 1099. U zauzetom Jeruzalemu je Arnulf prošao Istinski križ koji, za razliku od Koplja, nikada nije bio predmetom kontroverze te postao jednom od najvažnijih relikvija Jeruzalemskog Kraljevstva.

Nakon što je Raymond 1. augusta 1099. napustio Jeruzalem, Arnulf je izabran za prvog latinskog patrijarha uz podršku križarskog vođe Godefroya Bujonskog. Arnulf je zauzvrat prihvatio Godefroya kao prvog jeruzalemskog kralja. Arnulf je međutim brzo stekao neprijatelje, dijelom i zbog inzistiranja na latinskom obredu kojim je od sebe odvratio jeruzalemske pravoslavne i sirske kršćane. Mnogo ozbiljniji je bio spor oko kanonske valjanosti njegovog izbora, s obzirom da nije bio đakon. Novi papa Paskal II je u Jeruzalem poslao Dagoberta od Pise da riješi taj spor; on je Arnulfa smijenio i postavio sebe za novog patrijarha. Arnulf je umjesto toga imenovan jeruzalemskim arhiđakonom.

Nakon što je patrijarhom postao 1112. godine, kao izuzetno nepopularna ličnost je na sebe navukao niz optužbi. Tvrdilo se da spolno opći s muslimankama i prakticira simoniju, ali najozbiljnije bilo njegovo blagosiljanje bigamije, s obzirom da je odobrio brak kralja Balduina I s Adelaide del Vasto usprkos toga što je kralj već bio oženjen za Ardu od Armenije. Zbog toga je Paskal II ponovno poslao legata u Jeruzalem koji je 1115. Arnulfa privremeno smijenio; ponovno je postavljen sljedeće godine nakon što je poništio Balduinov sporni brak s Adelaide. Umro je dvije godine kasnije.