Demonstracija

Za ostala značenja, vidi Demonstracija (razvrstavanje).

„Miting” preusmjerava ovdje. Za ostala značenja, v. Miting (razvrstavanje).

Demonstracija je naziv za masovno javno okupljanje čiji sudionici nastoje iskazati određeno mišljenje o nekom važnom, najčešće političkom pitanju. Prilikom demonstracija se može izraziti podrška nekoj ličnosti, organizaciji ili vlasti, ali i nezadovoljstvo nečijom politikom. U potonjem slučaju se za demonstracije koristi izraz javni protest ili prosvjed. Učesnici demonstracija se nazivaju demonstranti ili prosvjednici.

Najčešći oblik demonstracija su javna okupljanja na jednom mjestu gdje okupljeni demonstranti slušaju govore; za takve vrste demonstracija se koristi izraz miting (od engleske riječi meeting za "susret"), kao i paradiranje gradskim ulicama gdje demonstranti svoje mišljenje iskazuju nošenjem transparenata i izvikivanjem parola. Kao poseban oblik demonstracija se javljaju piketing (demonstriranje ispred ustanova koje su izvor nezadovoljstva demonstranata) i sit-in, odnosno poseban oblik direktne akcije u kojoj demonstranti svojim tijelima nastoje blokirati pristup određenim javnim objektima.

Demonstracije obično imaju dvije svrhe - uvjeriti javnost, bilo domaću ili stranu, da prihvati stav demonstranata o nekom pitanju, te pokazati, odnosno "demonstrirati" kako određeni stav uživa široku podršku te iste javnosti, odnosno "naroda". Demonstracije ponekad mogu nastati spontano, ali ih najčešće organizaciju grupe aktivista, razni politički pokreti ili političke stranke, kao i državna vlast. Uz demonstracije se u nekim slučajevima mogu organizirati i tzv. kontra-demonstracije, odnosno demonstracije čiji učesnici imaju političke stavove suprotne "originalnim" demonstracijama i to nastoje iskazati, obično na samom licu mjesta.

Demonstracije u pravilu predstavljaju nenasilan oblik političkog djelovanja, ali one u mnogim slučajevima mogu prerasti u nasilje, odnosno nerede. To se može dogoditi tako da se demonstrante ubace agenti provokatori, ekstremisti ili obični kriminalci koji nerede nastoje iskoristiti kao priliku za nesmetano izvođenje pljački i drugih kaznenih djela; također demonstracije mogu prerasti u nerede kada ih policija i drugi organi vlasti nastoje prekinuti upotrebom fizičke sile, kao i uslijed fizičkih sukoba između demonstranata i kontrademonstranata.

U većini suvremenih zemalja demonstracije su načelno dozvoljene, odnosno smatraju se integralnim izrazom slobode govora. Međutim, njihova primjena je često ograničena zakonskim i drugim propisima u svrhu očuvanja redovnog saobraćaja, ekonomske aktivnosti i javne sigurnosti građana na mjestima gdje se održavaju demonstracije. Takva ograničenja se često znaju zloupotrijebiti od strane vlasti u pojedinim državama kako bi se pojedine demonstracije zabranile ili stvorio izgovor za njihovo nasilno gušenje.

Demonstracije su u 20. vijeku stekle veliku popularnost kao revolucionarna taktika, odnosno sredstvo za smjenu pojedinih nepopularnih režima. Ukoliko su demonstracije dovoljno masovne, tj. ako u njima sudjeluje ogroman broj građana, time se jasno iskazuje duboko narodno nezadovoljstvo koje se ne može ugušiti "redovnim" sredstvima koja vlastodršcima stoje na raspolaganju; vlastodršci, bojeći se da bi demonstracije prerasle u masovno nasilje čiji će oni biti žrtve, prihvaćaju sve, pa i najradikalnije zahtjeve organizatora i pokretača demonstracija. Kao takvi primjeri mogu poslužiti revolucije 1989. kojima su srušeni komunistički režimi u istočnoj Evropi, Iranska islamska revolucija 1979. te tzv. obojane revolucije u Euraziji početkom 2000-ih.