Disanje

U životinjskoj fiziologiji, disanje je prijenos kisika iz zraka u stanice tkiva te prijenos ugljikova dioksida u suprotnom smjeru. Ono je kontrast biokemijskoj definiciji disanja, koje se odnosi na stanično disanje: metabolički proces kojim organizam dolazi do energije reakcijom kisika s glukozom koja daje vodu, ugljikov dioksid i adenozin trifosfat (ATP) (energiju). Iako je fiziološko disanje potrebno kako bi opskrbilo stanično disanje, a tako i život životinja, procesi su različiti: stanično disanje zauzima mjesto u pojedinačnim stanicama životinja, dok se fiziološko disanje tiče dotoka mase i prijenosa metabolita između organizma i vanjske okoline.

U jednostaničnih organizama, obična je difuzija dovoljna za izmjenu plinova: svaka je stanica uvijek u dodiru s vanjskom okolinom, s kratkom udaljenošću koju plinovi moraju prijeći. Zauzvrat, složeni mnogostanični organizmi poput čovjeka imaju veću udaljenosti između okoline i njihovih unutarnjih stanica, pa je radi toga dišni sustav potreban za učinkovitu izmjenu plinova. Dišni sustav usklađeno djeluje s krvožilnim sustavom koji prenosi plinove iz i u tkiva.

Kod kralješnjaka koji dišu, respiracija kisika uključuje četiri stadija:

• Ventilacija iz okolnog zraka u alveole pluća.
• Plućna izmjena plinova iz alveola u plućnih kapilara.
• Prijenos plinova iz plućnih kapilara kroz cirkulaciju prema perifernim kapilarama u organe.
• Periferna izmjena plinova iz tkivnih kapilara u stanice i mitohondrije.

Disanje se sastoji od dvije radnje: udisaja i izdisaja.

Ventilacija i prijenos plinova zahtjevaju energiju radi pokretanja mehaničkih pumpa (dijafragma i srce), suprotno pasivnoj difuziji.