Fedra (Seneka)

Fedra
Fedra i Hipolit, oko 290. g. n.e. (Louvre)
Autor(i)	Lucije Anej Seneka
Originalni naslov	Phaedra
Država	Stari Rim
Jezik	latinski
Žanr(ovi)	tragedija

Fedra (latinski: Phaedra) jest fabula crepidata (rimska tragedija s temom iz grčke mitologije) od 1280 stihova, koju je napisao Lucije Anej Seneka. Drama se temelji na mitu o Fedri, supruzi atenskog kralja Tezeja, koja je plamtjela velikom žudnjom za svojim posinkom Hipolitom.^[1] Temeljena na grčkom mitu i tragediji Hipolit grčkoga tragediografa Euripida, Senekina Fedra jedan je od umjetničkih prikaza ove tragične priče. Seneka slika Fedru kao samosvjesnu osobu koja izravno slijedi svoju požudu, dok je u drugim prikazima ovog mita ona većinom predstavljena kao pasivna žrtva sudbine.^[2] Kod Seneke, lik Fedre preuzima na sebe spletkarenje i cinični pogled na svijet, koji su u tragedijama često karakteristični za lik dadilje.

Kad su Senekine tragedije prvi put oživljene u vrijeme renesanse, ova je drama prvo bila naslovljena Hipolit, prije no što je postala poznata kao Fedra,^[3] npr. kad je 1486. godine izvedena u Rimu na latinskom jeziku.^[4]

Ovaj je komad izvršio velik utjecaj tijekom narednih stoljeća, posebno na Shakespeareove tragedije u 16. stoljeću i na francusku dramu u 17. stoljeću. Među ostalim značajnim dramskim izvedbama priče o Fedri, na koje je utjecala Senekina verzija, nalaze se Phèdre Jeana Racinea^[5] te Phaedra's Love Sare Kane. Senekina Fedra i danas se izvodi u svjetskim kazalištima.

Fedra obrađuje teme prirodnih zakona u očima stoičke filozofije, predodžbe životinja i lova, kao i štetne učinke seksualnih prijestupa majki i maćeha.

1. ↑ Srejović & Cermanović-Kuzmanovic 1989, s.v. "Fedra" sfn error: no target: CITEREFSrejovićCermanović-Kuzmanovic1989 (help)
2. ↑ Paduano 2011, str. 240
3. ↑ Ker, James, ur. (2012). Elizabethan Seneca: Three Tragedies. Modern Humanities Research Association. str. 279. ISBN 9780947623982. 
4. ↑ Benedetti, Stefano (2004). „Inghirami, Tommaso, detto Fedra” (it). Dizionario Biografico degli Italiani. 62. Pristupljeno 6 November 2019. 
5. ↑ Budimir & Flašar 1991, str. 466