Hrvatsko-ugarska nagodba

Hrvatsko-ugarska nagodba te članak 66., tzv. riječka krpica

Hrvatsko-ugarska nagodba je sporazum izaslanstva Hrvatskog sabora i Ugarskog parlamenta, sklopljen 1868. godine, kojim je uređen položaj Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske[1] unutar ugarskog dijela Austro-Ugarske Monarhije i ustroj središnje vlasti u Hrvatskoj temeljem kojega su Ugarski i Hrvatski sabor donijeli odgovarajuće zakone.[2]

Nakon što je 1867. sklopljena Austro-Ugarska nagodba dotadašnja je jedinstvena Habsburška Monarhija podijeljena na austrijski i ugarski dio. Prema novonastalom državnopravnom ustroju Dalmacija i hrvatski dio Istre, zajedno sa slovenskim zemljama, ušle su u austrijski dio Monarhije, a banska Hrvatska, zajedno s Vojvodinom u ugarski. [3]

Po nagodbi Hrvatska je samostalna na području zakonodavstva, uprave, bogoštovlja i nastave i pravosuđa. Ostali su poslovi zajednički. Glavni su bili problemi nagodbe činjenica da Hrvatska nije dobila samostalnost na području financija kao i neriješen problem pripadnosti Rijeke što je riješeno "provizorijem", "privremenim" rješenjem koji je u praksi išao u korist Mađara.[4]

  1. Ustav Republike Hrvatske
  2. Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2006.
  3. „Matijević, Z., "Absolutismus in Kroatien" Iso Kršnjavi i Scotus Viator o Hrvatskoj u doba banovanja Pavla baruna Raucha, Matica hrvatska, broj 2, Godište VIII/2008.”. Arhivirano iz originala na datum 2009-06-08. Pristupljeno 2010-04-28. 
  4. Hrvatska u 19. stoljeću

From Wikipedia, the free encyclopedia · View on Wikipedia

Developed by razib.in