Kontinentalna filozofija

Kontinentalna filozofija je izraz koji je potekao od filozofa engleskog govornog područja da opiše različite filozofske tradicije koje su pod snažnim utjecajem određenih filozofa 19. i 20. stoljeća iz kontinentalne Europe. Izraz se često koristi u kontrastu sa analitičkom filozofijom. U tradicije koje obuhvaćaju kontinentalnu filozofiju spadaju njemački idealizam, fenomenologija, egzistencijalizam i njeni antecedenti hermeneutika, strukturalizam, poststrukturalizam, francuski feminizam, kritička teorija Frankfurtske škole i još neki drugi pravci zapadnog marksizma.

Teško je odrediti važne značajke koje bi bile zajedničke svim navedenim filozofskim pravcima. Nazivu «kontinentalna filozofija» kao i nazivu «analitička filozofija» nedostaje čista definicija i možda označava obiteljsku sličnost među filozofskim pogledima. Unatoč tome neki učenjaci su nastojali da utvrde uobičajene filozofske teme koje tipično karakteriziraju kontinentalnu filozofiju.

Prvo, kontinentalni filozofi odbijaju scijentizam - pogled da su prirodne znanosti najbolje ili najtočnije za razumijevanje svih fenomena. Kontinentalni filozofi često tvrde da znanost ovisi o «predteorijskom supstratu iskustva», jedan oblik kantovskih uvjeta mogućeg iskustva i da znanstvene metode su neadekvatne da razumiju takve uvjete razumljivosti.

Drugo, kontinentalna filozofija uobičajeno smatra te uvjete mogućeg iskustva promjenljivim: određeni barem djelomično faktorima kao kontekst, vrijeme i prostor, jezik, kultura i povijest. Stoga kontinentalna filozofija naginje historicizmu. Dok analitička filozofija naginje tretirati filozofiju u smislu diskretnih problema, mogući da se analiziraju odvojeno od njihovog povijesnog porijekla (kao što znanstvenici smatraju povijest znanosti nebitnu za znanstvenu istragu), kontinentalna filozofija tipično predlaže da «filozofski argument ne može biti rastavljen od tekstualnih i kontekstualnih uvjeta njegovog povijesnog pojavljivanja».

Treće, kontinentalna filozofija tipično drži da svjesno ljudsko djelovanje može promijeniti te uvjete mogućeg iskustva: «ako je ljudsko iskustvo kontingentna kreacija, tada može biti rekreirano na druge načine». Stoga kontinentalni filozofi često imaju snažan interes prema sjedinjenju teorije i prakse i često vide svoja filozofska istraživanja blisko antipoverty sa osobnom, moralnom i političkom transformacijom. Ta tendencija je vrlo očita u marksističkoj tradiciji ali je isto centralna i u egzistencijalizmu i poststrukturalizmu.

Zadnja karakteristična crta kontinentalne filozofije je naglasak na metafilozofiji. Odmah nakon razvoja i uspjeha prirodnih znanosti, kontinentalni filozofi su često tražili da redefiniraju metodu i prirodu filozofije. U nekim slučajevima (kao njemački idealizam i fenomenologija) to se manifestira kao obnavljanje tradicionalnog pogleda da je filozofija prva, temeljna, a priori znanost. U drugim slučajevima (kao hermeneutika, kritička teorija ili strukturalizam), smatrano je da filozofija istražuje područje koja je nesvodiva kulturološko ili praktično. A u nekim slučajevima kontinentalni filozofi (kao Kierkegaard, Nietzsche, kasniji Heidegger i Derrida) drže ozbiljne sumnje u koherenciju bilo koje koncepcije filozofije.

Naposljetku, gore spomenute razlikovne crte proizlaze iz široke kantovske teze da priroda znanja i iskustva je određena uvjetima koje nisu direktno dostupni empirijskom istraživanju.