Laissez-faire

Laissez-faire (franc. [lesê fêr] doslovno: "pustite neka svatko čini što hoće i neka sve ide svojim tokom"^[1]) glavna je gopodarska doktrina mladog rastućeg kapitalizma 18. i 19. stoljeća, a smisao joj je neograničena sloboda konkurencije, nemiješanje države u ekonomska pitanja. Naime, "tržišnu utakmicu" poduzetnici toga doba doživljavaju kao oštru, ali pravednu te od države traže da ih pusti na miru, tj. da se što manje ili nikako ne upliće u gospodarstvo i arbitira u "tržišnoj utakmici".

Zbog moguće jezične pogreške, bitno je naglasiti da francuska riječ "faire" znači raditi, a "laisser" znači pustiti.

Laissez-faire stil vodstva je stil u kojem vođe daju najviše slobode suradnicima. U tome stilu vođe se ne ponašaju kao vođe. Oni ograničavaju svoju interakciju sa suradnicima samo na odgovaranje na pitanja i osiguranje potrebnih sredstava za rad. U ovom tipu vodstva vođa se gotovo i ne koristi svojom moći, a suradnici imaju veliku slobodu, neovisni su u radu i odlučivanju. Ovaj stil vodstva daje dobre rezultate u obavljanju kreativnih, istraživačkih i sličnih poslova, gdje je sloboda istraživača bitna za postizanje zavidnih poslovnih rezultata. I priroda tih istraživačkih poslova takva je da zahtijeva slobodu i nesputanost onih koji rade na takvim poslovima. Ovaj stil vodstva je najviša razina demokratskog stila vodstva.

1. ↑ Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1990., ISBN 86-401-0038-1