U drevnoj Kini legalizam (kineski: 法家; Hanyu Pinyin: Fǎjiā; Wade-Giles: Fa-chia; doslovno "Pravna škola") je bila jedna od četiri glavne filozofske škole u periodu Proljeća Jeseni i periodu Zaraćenih država (ostala tri su bili konfucijanstvo, daoizam i mohizam). Taj period (od 770. do 221. pne.) je karakteriziralo veliko kulturno intelektualno vrenje u Kini, koje je proizvelo Sto škola mišljenja. U Kini je pod vodstvom Li Sija njegova vrsta legalizma postala dominantnom ideologijom. Neki naučnici vjeruju kako je Li Sijev oblik legalizma bio jedna od najranijih totalitarnih ideologija.[1] Legalizam je također značajan po tome što je bio prvenstveno pragmatična politička filozofija koja se nije bavila "višim" i "dubljim" pitanjima kao što su priroda i smisao života.[2] Karakteristična je i po maksimama kao "kada se mijenja epoha, legalizam je čin poštovanja svih zakona", a esencijalno načelo mu je jurisprudencija. "Legalizam" se podrazumijavo kao "politička filozofija koja promiče štovanje zakona", i kao takva se razlikovala od zapadnjačkog pojma legalizma. Najpoznatiji zagovornik legalizma Han Fei (韓非) vjerovao je da vladar mora vladati svojim podanicima na osnovu tri načela:
Ovaj članak sadrži kineski tekst. Bez pravilne podrške za renderiranje, možete vidjeti upitnike, kvadrate i druge simbole umjesto kineskih znakova. |