MP3 (službeno MPEG-1 Audio Layer III or MPEG-2 Audio Layer III)[1] je vrlo rašireni lossy format kodiranja zvuka koji je objavljen 1993. godine kao dio standarda ISO/IEC 11172-3 [2]. Prvobitno je zamišljen kao treći po redu format zvuka u MPEG-1 standardu, ovaj je format zadržan i proširen dodavanjem podrške za više bitrate-ova i zvučnih kanala kao treći format zvuka u MPEG-2 standardu. Treća inačica, poznata kao MPEG 2.5, je proširena s podrškom za još niže bitrateove, a iako je naširoko implementirana, nije standardizirana.
MP3 (ili mp3) je format datoteka koji obično označava datoteke s elementarnim stream-om MPEG-1-enkodiranih podataka sa zvukom i videom, bez svih kompleksnosti MP3 standarda. Iako je format otvoren, zaštićen je patentom.
MP3 koristi lossy kompresiju podataka na način da neprecizno aproksimira i djelomično odbacuje podatke, što rezultira značajnim smanjenjem veličine datoteke u odnosu na one s nekomprimiranim zvukom. Zvuk se komprimira tako da se aproksimiraju komponente zvuka koje se smatraju izvan granica čujnosti većine ljudi, a ova se metoda najčešće naziva perceptualno kodiranje ili psihoakustično modeliranje.[3] Ostatak zvuka je snimljen s očuvanjem prostora u vidu. U usporedbi s digitalnim zvukom na CD-u, MP3 kompresija rezultira smanjenjem veličine od 75 do 95%. [4]
Kombinacija male veličine datoteke i prihvatljive kvalitete zvuka dovela je do značajnog porasta distribucije muzike na Internetu u 1990-ima, dok su pojasna širina veze i veličina pohrane bili luksuz za obične korisnike. Uskoro se MP3 format povezao s kontroverzama oko kršenja autorskih prava, piratstva, i web-servisa za dijeljenje glazbe poput MP3.com, Napstera i drugih. Rastom popularnosti prijenosnih uređaja koji su mogli puštati multimediju, uključujući i pametne telefone, MP3 format je postao gotovo univerzalno korišten.