Oboa

Oboa je drveni puhaći instrument s dvostrukim jezičkom od trske. Na prvi pogled najsličniji klarinetu, ali se na početnom dijelu cijevi nalazi i kratka metalna cjevčica u koju je udjenut jezičak, dok je ljevkasto proširenje na kraju cijevi vidljivo manje nego na klarinetu. Zvuk koji proizlazi iz dvostrukog jezička pomalo je nazalan i oštar, a srazmjerno i prodoran, zbog čega se oboa katkad naziva i truba drvenih glazbenih instrumemata. Međutim, ovaj instrument može zvučati i nježno i toplo, idilično i dirljivo, a to je i uloga koja joj se tipično dodeljuje u klasičnoj glazbi. Također, tipična je za nju i melodika orijentalnog prizvuka (scena u hramu u operi Aida Giuseppea Verdija, zbog asocijalcije s instrumentima slične vrste (zurle i dr.)).

Oboa je melodijski instrument i u orkestru često ima vodeće teme, a njen jasan, čujan i intonativno precizаn zvuk uzima se i kao mjerodavna intonacija za štimanje orkestra, kada se prvo čuje oboa prema kojojse štimaju i ostali instrumenti. Virtuozno-tehničke bravure, koje se često dodjeljuju klarinetu i flauti, oboa manje odgovaraju, a i njen tonski obim je kraći.

Oboa je nastala od jedne vrste srednjovjekovnih šalmaja koji su se po Europi širili pod utjecajem Arapa u Španjolskoj počevši оd 8. stoljeća. Napuštanje nausnika, u koji se kod tih instrumenata, kao u čašicu, smještao trščani jezičak označilo je bitnu promjenu u mogućnosti finijeg nijansiranja zvuka i njegove izražajnosti. Oboa je tijekom 19. stoljeća usavršena dodavanjem mehanizama poluga i poklopaca.

Kod Egipćana i Grka prethodnik oboe se naziva aulos (grč. frula). To je bio najpoznatiji instrument stare Helade. Za izvođenje glavnih tonaliteta Grci su imali 6 vrsta jednostrukih i dvostrukih aulosa.Rimljani taj instrument nazivaju tibia.