Orson Welles | |||
---|---|---|---|
Biografske informacije | |||
Rođenje | George Orson Welles 6. 5. 1915. Kenosha, Wisconsin | ||
Smrt | 10. 10. 1985. (dob: 70) Los Angeles, SAD | ||
Supružnik | Virginia Nicholson (1934-1940) Rita Hayworth (1943-1948) Paola Mori (1955-1985) | ||
Partner | Dolores del Río (1938-1941) Oja Kodar (1966-1985) | ||
Opus | |||
Djelatni period | 1934-1985 | ||
Znamenite uloge | |||
Charles Foster Kane u Citizen Kane Narator u The Magnificent Ambersons Harry Lime u The Third Man Policijski kapetan Hank Quinlan u Touch of Evil Unicron u The Transformers: The Movie | |||
|
George Orson Welles (Kenosha, 6. svibnja 1915. - Los Angeles, 10. listopada 1985.), američki redatelj, glumac, scenarist i producent za film, kazalište, radio i televiziju.
Kritičko priznanje za Wellesa povećalo se nakon njegove smrti. Smatra se jednim od najvažnijih dramskih umjetnika dvadesetog stoljeća, a 2002. u izboru Britanskog filmskog instituta proglašen je najvećim filmskim redateljem svih vremena.[1][2]
Na zao glas došao je svojom radio-dramom H.G. Wellsa Rat svjetova od 30. listopada 1938. kojom je izazvao masovnu paniku. Welles i njegovi biografi kasnije su tvrdili kako izlaže lakovjernost američke publike u strahu od Drugog svjetskog rata. Sredinom tridesetih su postale legenadarne adaptacije vudu Macbetha (sa postavom crnoputih glumaca) i alegorijskog Julija Cezara u newyorškom kazalištu. Welles je bio i priznati iluzionist, nastupajući u mnoštvu spektakala tijekom ratnih godina. Tijekom tih godina je kroz novinarstvo, radio i javne nastupe postao ozbiljni politički aktivist i komentator, blisko povezan s Franklinom D. Rooseveltom. 1941. je napisao, režirao, producirao i nastupio u Građaninu Kaneu, koji se u raznim anketama nalazi na prvom mjestu najboljih filmova svih vremena. Građanin Kane je jedini Wellesov film za kojeg je našao sredstava i nad kojim je imao potpunu kontrolu do konačne verzije, dok će ostatak njegove karijere obilježiti manjak sredstava, nekompetentno upletanje studija i loša sreća, i tijekom egzila u Europu i kratkih povrataka u Hollywood. Unatoč ovim poteškoćama Othello je 1952. osvojio Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu, a Dodir zla glavnu nagradu na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu, dok je sam Welles svojim najboljim djelima smatrao Proces i Ponoćna zvona.
Iako je Welles kao redatelj/scenarist ostao na marginama velikih studija, njegova karizmatična osobnost učinila ga je profitabilnim glumcem. U svojim kasnijim godinama se borio protiv hollywoodskog sustava koji je odbijao financirati njegove neovisne projekte, zarađujući najviše preko glume, reklama i pripovijedanja. 1975. je osvojio nagradu za životno djelo Američkog filmskog instituta, kao treća osoba kojoj je to pošlo za rukom nakon Johna Forda i Jamesa Cagneyja.