Pelagijal ili pelagijska zona je zona slobodne vode, odnosno vode koja nije blizu dna ili obale. Riječ pelagijska dolazi iz grčkog πέλαγος (pélagos), što znači "otvoreno more". Pelagijska zona se može zamisliti kao cilindar sa vodom koji ide od površine mora pa skoro do samog dna, kao što je prikazano na slici lijevo. Uvjeti se mijenjaju kako se ide niže niz taj stub vode; pritisak se povećava, temperatura opada i ima manje svjetlosti. Ovisno o dubini, znanstvenici dalje dijele stub vode na dijelove, slično kao kod Zemljine atmosfere, koja je podijeljena na nekoliko slojeva.
Pelagijska zona obuhvaća 1370 milijuna kubnih kilometara i ima vertikalni raspon do 11 kilometara.[1] Ribe koje žive u pelagijskoj zoni se nazivaju pelagijske ribe. Život u pelagijskoj zoni postaje sve rjeđi kako se dubina povećava. Na njega utiču nivo svjetlosti, pritisak, temperatura, salinitet, količina kisika i hranjivih tvari, kao i podvodna topografija. U dubokim vodama, pelagijska zona se ponekada naziva zonom otvorenog oceana i može biti u kontrastu sa vodom koja je blizu obale ili na kontinentalnom šelfu. Međutim, u drugim kontekstima, obalna voda koja nije blizu dna je ipak pelagijska zona.
Pelagijska zona se može razlikovati od bentosa i demersalne zone pri dnu mora. Bentos je ekološki prostor na samom dnu mora. Tu spadaju površina sedimenta i nekoliko podpovršinskih slojeva. Morski organizmi koji žive u toj zoni, poput školjki i kraba, se nazivaju životinjama zone bentosa. Morsko dno i životinje koje u njemu žive mogu jako uticati na bentos. Ribe koje žive u demersalnoj zoni se dijele na ribe bentosa, koje su gušće od vode i mogu ostati na dnu, i na bentopelagijske ribe, koje mogu plivati tik iznad dna.