Prerafaeliti

Bratstvo prerafaelita, čiji su se najraniji radovi prepoznavali po tajanstvenim inicijalima PRB, bilo je udruženje slikara osnovano 1848. U Londonu. Njegovi glavni članovi bili su William Holman Hunt, John Everett Millais i Dante Gabriel Rossetti, a najstariji među njima, Hunt, imao je tek 21 godinu. Kao grupa, Bratstvo je potrajalo tek nešto dulje od desetljeća, ali poticaj koji je dalo vodećoj viktorijanskoj umjetnosti, usmjerivši je u novom pravcu, trajao je do ranih godina dvadesetoga stoljeća.

Sve dok joj Bratstvo nije dalo svoje obilježje, britanska je umjetnost bila pod vrlo snažnim utjecajem Kraljevske akademije (Royal Academy), osnovane u prvim godinama vladavine Georgea III. i njenog prvog predsjednika Joshue Reynoldsa. Usprkos djelima poput Turnerovih i Constableovih, stil slikanja koji je podupirala Kraljevska akademija slijedio je stil starih majstora, s obilatom uporabom smeđe boje. Trojica mladih prerafaelita namjerno su postavila izazov ustaljenim umjetničkim gledištima, sastavivši manifest o svojim namjerama i objavivši ga u četiri broja časopisa The Germ (Klica). Slikali su izravno iz prirode, s objektivnom vjernošću i originalnim idejama, pokazujući sklonost prema onome što je bilo otvoreno i srdačno u umjetnosti iz prošlosti – posebno umjetnosti prije Rafaela.

Kako bi revnosno oponašali velike talijanske slikare koji su prethodili Rafaelu, slikari Bratstva pomno su proučavali boje u prirodi, reproducirajući ih kao jarke i jasne i pretvarajući ih u vlažnu, bijelu temeljnu boju. Išli su neumjereno daleko u traženju pravih uzoraka za okolicu i ljude na svojim slikama. U želji da slikaju izvorne, duboko značajne teme okrenuli su se Bibliji, tražeći nadahnuće. Među njihovim najznačajnijim ranim radovima bili su Huntovo Svjetlo svijeta i Unajmljeni pastir, Millaisov Krist u roditeljskom domu i dvije Rossetijeve verzije na temu Blagovijesti.

U početku su kritičari, uključujući i Dickensa, bili prema njima neprijateljsko raspoloženi. Nije im se sviđao realizam koji je Kristova oca prikazivao kao radnika, a Djevicu kao običnu mladu djevojku. Na pripadnike grupe PRB gledalo se kao na one koji sebe smatraju boljima od Rafaela; članovi Bratstva također su bili sumnjičeni za sklonost u Rimu (to je bilo razdoblje Oxfordskog pokreta). Ali veliki kritičar John Ruskin snažno ih je branio i mladi slikari uskoro su stekli obožavatelje, posebno među sve bogatijim srednjim staležom iz Midlandsa i sjevera Engleske.

Visoka načela Bratstva uskorop su se pokazala nedostatnima da bi zadugo zadržala zanimanje plodne mašte Rossetija i nemirne vještine Millaisa. Samo je Hunt ostao vjeran idealima Bratstva. Druga dvojica razvila su se u drugim smjerovima, Shakespearovim drama i drugih izvora koji su postali popularni s pojavom romantičarskog pokreta početkom 19. stoljeća.