Proteinska struktura

Proteini predstavljaju važnu klasu bioloških makromolekula koji su prisutni u svim biološkim organizmima, a čine ih elementi kao što su ugljenik, vodonik, azot, kiseonik i sumpor. Svi proteini su polimeri aminokiselina.[1] Takvi polimeri, koji se nazivaju i peptidi sastoje se od niza 20 različitih L-α-aminokiselina, opšte formule RHC(NH2)COOH, čije se bočne funkcionalne grupe (R) često nazivaju ostacima. Za lance ispod 40 ostataka koristi se termin polipeptid umesto protein. Da bi bili u stanju da obavljaju svoju biološku funkciju, proteini se savijaju u jednu, ili više, specifičnih prostornih konformacija, u zavisnosti od broja nekovalentnih interakcija kao što su vodonična veza, jonske interakcije i Van der Valsove sile.[2] Da bi se razumela funkcija proteina na molekularnom nivou, često je potrebno utvrditi trodimenzionalnu strukturu proteina. To je tema naučnog polja strukturne biologije, koja za utvrđivanje strukture proteina koristi tehnike kao što su kristalografija X zracima ili NMR sprektroskopija.

Određen broj ostataka je neophodan za vršenje određenje biohemijske funkcije, i oko 40-50 ostataka čini se kao donja granica za funkcionalnu veličinu domena. Veličina proteina kreće se od pomenute donje granice pa do nekoliko hiljada ostataka u višefunkcionalnim ili strukturnim proteinima. Ipak, trenutna procena za prosečnu dužinu proteina je oko 300 ostataka. Veliki broj celina može biti formiran od proteinskih podjedinica, npr. više hiljada molekula aktina koji čine aktinska vlakna.

  1. Donald Voet, Judith G. Voet (2005). Biochemistry (3 izd.). Wiley. ISBN 978-0-471-19350-0. 
  2. Branden C, Tooze J.. Introduction to Protein Structure. New York, NY: Garland Publishing. ISBN: 0-8153-2305-0. 

From Wikipedia, the free encyclopedia · View on Wikipedia

Developed by Tubidy