Rusko-ukrajinski rat

Ovaj članak zahtijeva sređivanje kako bi ispunio Wikipedijine standarde kvaliteta. Pomozite u njegovom poboljšanju tako što ćete ga urediti.

Rusko-ukrajinski rat
Vojno stanje        Pod kontrolom Ukrajine        Pod okupacijom Rusije i proruskih snaga
Datum 20. veljače 2014. — danas Lokacija Ukrajina Casus belli odbijanje dijela stanovništva istočne Ukrajine da prihvati novu euromajdansku vlast i njenu politiku ulaska u EU Ishod sporazum u primirju/zamrznut sukob uz povremene oružane incidente
Sukobljene strane
Rusija[α 1] Donjecka N. R. Luganska N. R. Podrška: Bjelorusija[α 2] Pridnjestrovlje Sjeverna Koreja	Ukrajina Opskrba oružjem:  NATO  EU
Komandanti i vođe
Vladimir Putin Mihail Mišustin Dmitrij Medvedev Sergej Šojgu Valerij Gerasimov Vladimir Kolokoljcev Denis Pušilin Vladimir Paškov Leonid Pasečnjik Sergej Kozlov Aleksandar Zaharčenko Vladimir Antjufejev Aleksandar Borodaj Denis Pušilin Igor Girkin Vladimir Kononov Pavel Gubarev Valerij Bolotov Ihor Plotnjicki Igor Kakidzjanov	Volodimir Zelenskij Denis Šmihalj Oleksij Reznikov Denis Monastirskij Oleksij Danilov Valerij Zalužnij Serhij Šaptala Ruslan Homčak Oleksandr Sirskij Vitalij Kličko Petro Porošenko Arsenij Jacenjuk Oleksandr Turčinov Arsen Avakov Valerij Heletej Viktor Muženko Mihajlo Kucin Andrij Parubij Valentin Nalivajčenko
Snage
(nedostupni precizni podaci)	(nedostupni precizni podaci)
Žrtve i gubici
preko 180.000 ruskih vojnika	preko 70.000 ukrajinskih vojnika
preko 12.000 civila

Rusko-ukrajinski rat (ukrajinski: Російсько-українська війна, ruski: Российско-украинская война), je oružani sukob koji se od proljeća 2014. u istočnim područjima Ukrajine vodi između ukrajinskih vojnih i paravojnih formacija na jednoj, te pro-ruskih separatističkih paravojnih formacija samoproglašene Donjecke Narodne Republike i Luganske Narodne Republike (od maja 2014. udruženih u Federativnu Državu Novorusiju) na drugoj strani. Do sukoba je došlo nekoliko mjeseci nakon što je na tzv. evromajdanskim protestima svrgnut dotadašnji pro-ruski predsjednik Viktor Janukovič te uspostavljena nova pro-zapadna i pro-evropska vlada na čelu sa predsjednikom Aleksandrom Turčinovom i Arsenom Jacenjukom. U dijelovima istočne Ukrajine se nova vlada smatrala "pučističkom" i nelegitimnom, te su se počeli formirati paralelni organi vlasti sa vlastitim naoružanim milicijama, a što je koincidiralo sa priključenjem Krima Rusiji.

Nakon gomilanja ruske vojske na granici između Rusije i Ukrajine od kraja 2021., sukob se značajno proširio kada je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu 24. veljače 2022.

Sukob je formalno započeo 7. aprila kada je Turčinov objavio pokretanje "antiterorističke operacije" sa ciljem da se na istoku Ukrajine uspostavi "ustavni poredak". To je za posljedicu imalo niz oružanih incidenata koji su relativno brzo eskalirali u oružane sukobe širih razmjera, pri čemu je ukrajinska vlada počela protiv pobunjenika počela koristiti oklopne jedinice, artiljeriju i ratno zrakoplovstvo. Ukrajinske snage su od juna do početka jula uspjele pobunjenike potisnuti iz nekoliko njihovih važnih uporišta kao što su luka Mariupolj i gradovi Slavjansk i Kramatorsk. Sukob je dodatno eskalirao sa obaranjem malezijskog putničkog aviona u julu 2014. pri čemu je stradalo nekoliko stotina državljana Evropske unije. Do sredine augusta su ukrajinske snage napredovale nadomak glavnih pobunjeničkih uporišta - gradova Donjeck i Lugansk, ali su u drugoj polovici augusta, nakon pobunjeničke kontraofenzive koja ih je odbacila sa ruske granice, prisiljene na povlačenje uz teške gubitke; ukrajinske vlasti to tumače otvorenom intervencijom oružanih snaga susjedne Rusije na strani pobunjenika. Dana 5. 9. potpisano je primirje u Minsku koje je zaustavilo veće borbe, ali su sporadični okršaji nastavljeni narednih mjeseci, iako manjim intenzitetom. Do nove eskalacije je došlo u januaru 2015. kada su novorusijske snage u žestokim borbama zauzele Donjecki aerodrom te pokrenule ofanzivu koja još uvijek traje. Dana 12. februara 2015. su čelnici Rusije, Ukrajine, Francuske i Njemačke potpisali sporazum pod imenom Minsk II, temeljem koga bi se trebalo uspostaviti primirje odnosno stvoriti preduvjeti za političko rješenje sukoba. Primirje je formalno stupilo na snagu tri dana kasnije, ali nije spriječilo žestoke borbe za željezničko čvorište Debaljcevo gdje se veliki broj ukrajinskih snaga nalazio u okruženju. Ukrajinski dužnosnici su optužili Moskvu da ratom želi stvoriti Veliku Rusiju.

Rat u istočnoj Ukrajini je doveo je do smrti od gotovo 10.000 osoba, oko 2,3 miliona izbjeglica ili raseljenih osoba, oko 1,5 milijuna pothranjenih i do velikih razaranja kod civilnog stanovništva, kao i trećim ratom u Europi 21. vijeka u koji je umiješana Ruska Federacija, te se smatra najvećim oružanim sukobom u modernoj Evropi nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji i prvog i drugog čečenskog rata. Ukrajinskom teritorijalnom integritetu je u sukobu moralnu, političku, diplomatsku, a na kraju i vojno-logističku podršku dao Zapadni blok na čelu sa SAD, EU i NATO-om, a navodna ruska podrška je iskorištena kao povod za sveobuhvatne ekonomske sankcije protiv Rusije kakve nisu zabilježene od vremena hladnog rata.

1. ↑ BBC News (16. 8. 2014). „Ukraine crisis: Rebel fighters "trained in Russia"”. bbc.co.uk. 
2. ↑ Greška u referenci: Nevaljana oznaka <ref>; nije zadan tekst za reference po imenu hrw 28.8. 2014
3. ↑ „Ukraine says it was attacked through Russian, Belarus and Crimea borders”. CNN (Kyiv). 24 February 2022. Arhivirano iz originala na datum 24 February 2022. Pristupljeno 24 February 2022. 
4. ↑ „Belarusian troops could be used in operation against Ukraine if needed, Lukashenko says”. Reuters. 25 February 2022. Arhivirano iz originala na datum 25 February 2022. Pristupljeno 25 February 2022. 

Greška u referenci: Oznake <ref> postoje za skupinu imenovanu kao "α", ali nema pripadajuće oznake <references group="α"/>