Saeculum obscurum

Saeculum obscurum (na latinskom doslovno "mračno doba") je izraz za period historije papinstva koji je započeo izborom Sergija III za papa 904. a završio šest decenija kasnije smrću pape Ivana XII 964. Izraz se koristi dijelom zbog relativno nedostatka izvora u tom periodu, ali i zbog toga što ga postojeći (koji se često od strane kasnijih historičara optužuju za pristranost) opisuju kao vrijeme kada su pape bili u moralnom smislu najiskvareniji, a papinstvo uživalo najniži ugled. To se tumači kao posljedica tadašnjih političkih prilika u Rimu i Italiji, koje su najbolje iskoristili rimski aristokrati na čelu sa tuskulanskim grofom Teofilaktom I te pape učinili svojim marionetama. Zahvaljujući kroničaru Liutprandu od Cremone zasluge za takvo stanje se najviše pripisuju ženama iz Teofilaktove porodice - njegovoj supruzi Teodori i kćeri Maroziji - koje su se u političke svrhe koristile seksom, odnosno zavođenjem plemića i crkvenih vođa, a svoj status potvrdile uzimanjem titula patricija i senatora koje su dotada bile rezervirane za muškarce.

U širem smislu se pod tim izrazom podrazumijeva period od 867. do 1049. odnosno do izbora reformatorskog pape Grgura VII. Izraz saeculum obscurum je, pak, prvi u 16. vijeku koristio italijanski kardinal i crkveni historičar Cesare Baronio. U isto vrijeme je, na osnovu Liutprandovih navoda o Teodori kao "bestidnoj kurvi" cijeli period dobio i naziv Pornokracija (doslovno "vladavina bludnica"); njega su u 16. vijeku popularizirali protestanski propagandisti nastojeći pronaći paralele sa bližim historijskim periodima, odnosno uvjeriti vjernike da su razvrat, nepotizam i korupcija renesansnih papa - koji su potakli Reformaciju - trajna značajka Rimokatoličke crkve, a ne privremena historijska aberacija.

Dio historičara vjeruje da su zbivanja vezana uz saeculum obscurum poslužila kao podloga za kasniju srednjovjekovnu legendu o papisi Ivani.