Slobodoumnost (ili slobodna misao, slobodoumlje) u najširem smislu predstavlja pogled na svet koji nije ograničen dogmom ili tradicijom.[1]
U užem smislu slobodoumnost predstavlja filozofski stav prema kojem se saznanja o svetu trebaju formulisati isključivo na osnovu logike, razuma i empirizma, a ne na osnovu tradicije, dogmi, otkrovenja, autoriteta i emocija.
Prema Oksfordovom engleskom rečniku[2], slobodni mislilac je osoba koja oblikuje svoje ideje i mišljenja radije nego što ih usvaja od drugih ljudi, posebno u religijskim pitanjima. U savremenim promišljanjima, slobodoumnost je snažno povezana sa odbacivanjem tradicionalnih društvenih ili religijskih sistema uverenja.[3] Kognitivna primena slobodoumnosti je poznata kao "slobodno mišljenje", a praktičar slobodne misli je poznat kao "slobodni mislilac". Moderni slobodni mislioci smatraju slobodnu misao kao prirodnu slobodu od svih negativnih i obmanjujućih mišljenja koja su stekli u društvu.[4]
Pojam je počeo da se koristi u 17. veku da bi se ukazalo na ljude koji su ispitivali osnovu tradicionalnih religijskih uverenja. U praksi, slobodoumnost je najbliže povezana sa sekularizmom, agnosticizmom, ateizmom, antiklerikalizmom i kritikom religije. Oksfordov engleski rečnik definiše slobodoumnost kao slobodno ispoljavanje razuma u odnosu na religijska verovanja i nekritičko poštovanje autoriteta.
Slobodni mislioci smatraju da znanje treba da bude utemeljeno na činjenicama, naučnom istraživanju i logici. Skeptična primena nauke podrazumeva slobodu od intelektualno ograničavajućih efekata pristranosti tvrdnje, kognitivne pristranosti, konvencionalne mudrosti, popularne kulture, predrasuda ili sektaštva.[5]