Sotion (starogrčki: Σωτίων, fl. 1. vijek n.e.), rođen u Aleksandriji, bio je starogrčki novopitagorejski filozof koji je živio u doba cara Tiberija.[1] Pripadao je kratkoj školi sekstijevaca, koju je osnovao Kvint Sekstije, i kombinirao je pitagorejstvo sa stoicizmom. Sotion je bio učitelj Seneke Mlađeg, koji je "sjedio kao dječak u školi filozofa Sotiona".[2] Seneka je od njega primio svoje divljenje prema pitagorejstvu[3] i citirao je Sotionova stajališta u vezi s vegetarijanstvom i seobom duše:
Ne vjerujete da su duše dodijeljene prvo jednom tijelu, a zatim drugom te da je naša takozvana smrt puka promjena prebivališta? Ne vjerujete da se u stoci, divljim zvijerima ili morskim stvorenjima može zadržati duša onoga tko je nekoć bio čovjek? Ne vjerujete da ništa na ovoj zemlji nije uništeno, već samo mijenja svoja obilježja? I da životinje također imaju cikluse napretka i, da tako kažem, orbitu za svoje duše, ni manje ni više nego nebeska tijela, koja se okreću u nepomičnim krugovima? Veliki ljudi su vjerovali u ovu ideju; stoga, dok se držite vlastitog gledišta, imajte u vidu cijelo ovo pitanje. Ako je teorija istinita, znak čistoće je suzdržavanje od jedenja mesa; ako je lažno, onda je to štedljivost. I kakvu vam štetu nanosi takvo vjerovanje? Ja vam samo uskraćujem hranu koja održava lavove i lešinare.[4]
Možda je upravo ovaj Sotion bio autor jedne rasprave o gnjevu, koju navodi Stobej.[1] Plutarh također navodi Sotiona[5] kao autoritet za određene izjave u vezi s gradovima koje je u Indiji osnovao Aleksandar Veliki, a za koje je čuo od svog suvremenika Potamona iz Mitilene.[1] On je možda isti Sotion koga Ivan Ceces[6] navodi kao autoritet za neke druge izjave u vezi s Indijom.[1]