Teleologija

Teleologija (grč. τέλος , τελε- telos, tele- = kraj, svrha + λογία -logia = nauka, grana nauke) je nauka o svrhovitosti, po kojoj je svrhovito predodređeno ukupno ljudsko djelovanje, kao i cjelokupnoi tok prirodnih, društvenih I historijskih promjena. To je antropocentrična teorija koja pretpostavlja da je sve materijalno i duhovno na Zemlji stvoreno kako bi bilo na raspolaganju čovjeku. Istovremeno je i metafizička pošto tvrdi da sve u svijetu ima svoju krajnju svrhu i da je njome prožeto I transcendentna jer polazi od uvjerenja da postoji neko izvansvjetno biće koje postavlja svrhe. U aristotelovskim smislu, također je i imanentna pošto svrhe promatra kao sastavnice samih stvari.^[1][2][3]

Po Immanuelu Kantu, teleologija je samo regulativna i ima značenje samo za spoznaju vanjskoga svijeta, ali se ne tiče njega govori samog.^[4] Naprimjer, teleološko objašnjenje zašto viljuške imaju određeni oblik je da njihov dizajn pomaže ljudima da jedu određenu vrstu hrane; ubadanje hrane pomaže ljudima jesti ono za što je viljuška. Naprimjer, teleološko objašnjenje zašto viljuška ima dati dizajn je zato da ljudi jedu određenju hranu, a hrana služi da pomogne ljudima da jedu za što je viljuška. A svrha je da se ubada za ljudsku upotrebu, pri čemu se viljušku zove ekstrinzična (vanjski dio ostvarenja svrhe).^[5]

Prirodna teleologija tvrdi da fizička "lica" imaju suštinsku (instriničnu, unutrašnju) svrhu, bez obzira na ljudsku upotrebu ili mišljenje. Naprimjer, Aristotel je tvrdio da žir ima unutrašnji telos (krajnju svrhu) da postane potpuno odraslo stablo hrasta.^[6]

Iako su drevni atomisti odbacili ideju prirodne teleologije, teleološki pristupi u ne-ličnoj ili ne-ljudskoj prirodi su istraživani i često usvajani u drevnoj i srednjovekovnoj filozofiji, ali su pali u nemilost tokom moderno doba (1600–1900).

Krajem 18. vijeka, Immanuel Kant koristi koncept telosa kao propisano pravilo u svojom djelu Kritika suđenja. Teleologija je bila osnova i za spekulativnu filozofiju, čiji je zagovornik bio Georg Wilhelm Friedrich Hegel.

1. ↑ http://pt.scribd.com/doc/117102437/Teleology-and-Randomness-in-the-Development-of-Natural-Science-Research-Systems-Ontology-and-Evolution.
2. ↑ http://www.newadvent.org/cathen/1447a.htm^{[mrtav link]}.
3. ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2017-08-31. Pristupljeno 2017-01-27. 
4. ↑ http://pt.scribd.com/doc/117102437/Teleology-and-Randomness-in-the-Development-of-Natural-Science-Research-Systems-Ontology-and-Evolution-Vasconcelos, Vieira V., Junior M. A., Paulo Pereira P. (2011): Teleology and randomness in the development of natural science research: systems, ontology and evolution. Interthesis, 8 (2): 316-334.
5. ↑ http://www.newadvent.org/cathen/14474a.htm and http://www.texttribe.com/routledge/T/Teleology.html Arhivirano 2017-08-31 na Wayback Machine-u
6. ↑ Aristotel: Metaphysics 1050a9–17